Vinska klauzula

Vinska klauzula je osobit dodatak trgovinsko brodarskom ugovoru, sklopljenom 6. prosinca 1891. godine, između Italije i Austro-Ugarske, čime je Austro-Ugarska izrazila spremnost izaći u susret talijanskim vinogradarskim zahtjevima, te time omogućiti povlašten uvoz jeftinih talijanskih vina na svoje tržište, pod neravnopravnim recipročnim uvjetima.
Tako je Dalmacija stupila u višegodišnju neravnopravnu bitku s vinskom klauzulom, koja je izazvala propast dalmatinskog gospodarstva, te najveći val iseljavanja u povijesti Dalmacije.
Zbog gospodarske jednostranosti vinogradarstvu nije bilo dostojne alternative (budući da je ono činilo stvarni temelj cjelokupnog gospodarstva), jer je od njega živjelo preko polovice cjelokupnog dalmatinskog stanovništva.
Čim je klauzula aktivirana, iz Italije je potekla moćna rijeka vina u Austro-Ugarsku.Već od samog početka taj izvoz je imao izrazito negativne posljedice, jer preotima i zagušuje najunosnije unutrašnje tržnice, zaustavlja prodaju i obara cijene.
I pored toga što su bila približno iste kvalitete, dalmatinska vina prestaju biti konkurentna, jer se talijanska nameću tržištu svojom nižom cijenom. Uslijed mnogo rentabilnije proizvodnje, značajnih prometnih pogodnosti i neusporedivo niže cijene, talijanska vina su tržišno puno isplativija.
Treba imati na umu da su prirodno zemljišni uvjeti u Dalmaciji znatno teži nego u susjednoj Italiji, tako da i u najnormalnijim prilikama vinogradarstvo u Dalmaciji zahtijeva neusporedivo veći radni napor.
Ako se tome pribroje i bolesti loze u drugoj polovici XIX stoljeća, kao što su lug i peronospora, čemu se kasnije priključila i filoksera, onda je shvatljivo da je vinogradarstvo postalo neisplativ posao, no ono se i dalje održavalo jer drugog izlaza nije bilo.
Računa se da je godišnji gubitak Dalmacije bio između 6.000.000 i 7.000.000 fiorina, dok je Austro-Ugarska na uvozu talijanskih vina 1893. godine, iako su carine bile niske, na ime pristojbi ubrala 3.794.374 fiorina.
No, Austro-Ugarskim vlastima nije bilo ni na kraj pameti obeštetiti dalmatinske vinogradare. Što više, usprkos ogorčenim protestima, talijansko vino u Dalmaciju uvozi i troši austrougarska mornarica.

Unatoč traženjima i zahtjevima Beč je ostao dalek i hladan prema patnjama i propasti Dalmacije.
Za carevu blagonaklonost trebalo je čekati punih deset godina, a za to vrijeme vinogradarska Dalmacija doživjela je nepopravljivi gospodarski krah!

Upečatljivu sliku krajnje sumornog stanja u Dalmaciji daje izjava Jurja Biankinija od 28. ožujka 1900. godine koju citiramo u gotovo cjelovitom izvodu:
- Ova godina broji se u najnepovoljnije, što je Dalmacija ovaj viek doživila. Više nego nepogode vremena i opetovana nerodica, zakrkala vinska trgovina, uslijed fatalne klauzole, dovedoše narod do prosjačkog štapa. Ima više sela i cielih kotara u Dalmaciji, gdje se narod danas hrani žirom, smriečikama, manjigama i divljom travom. Crni glad po mnogim seoskim kolibama ljuto je zavladao, težaci iznemogli i iscieđeni od svake nevolje, jedva da smažu snage za obrađivanje polja.
Nastaje sad po primorju skupo njegovanje loze, i naporna borba da ju poljodjelac obrani od mnogobrojnih njezinih neprijatelja. No za to se hoće novaca, a u težaka ga nema ni za liek, nema ga ni za neophodnu koricu hljeba, jer vino, glavna njegova uzdanica leži po konobama nerazprodano. I sami naši domaći kamatnici, koji,kako je poznato, u cieloj monarhiji jedva zaostaju za onim iz Galicije, stiskaju pred težakom svoje kese. (...)
Nastaje sada ozbiljno pitanje: kako će se u Dalmaciji ove godine obraditi njive i vinogradi pri ovom zdvojnom stanju težačke ruke, pri nedostatku i fizičkih snaga i novčanih sredstava? Kakva nas budućnost čekane obrani li se loza od peronospore i ostalih njezinih nevolja?
Pošto narod u Dalmaciji nije svojom krivnjom upao u ove klance jadikovce, već je tomu poglavito kriva c.k. vlada, koja je žrtvovala interesima visoke politike njegovo glavno sredstvo življenja, mi smo dužni upitati gospodina vladinog povjerenika:
- Da li je vlada upoznata s nepodnošljivim stanjem, pri kome narod uslijed zamrle trgovine vina skapava od gladi?
- Kakve je mjere već poduzela vlada i kakve mjere namjerava poduzeti da se izdašno priteče u pomoć narodu?

Odgovarajući nešto kasnije na upit Biankinija, predstavnik dalmatinskog Namjesništva Pavić je kazao da je pokrajinska vlada, nakon šta se preko kotarskih poglavarstava informirala o teškom stanju i ozbiljnoj bijedi naroda, zahtijevala i od Ministarstva unutrašnjih poslova (27. studenoga 1899.) dobila „oskudičnu pripomoć” u visini od 400.000 kruna. Ujedno je dodao da će, pošto oskudica „u nekim predjelima zemlje postaje to veća i i pogibeljnija”, biti poduzeti i novi neophodni koraci da se situacija sanira.. Mi smo upozorili da brojka od 400.000 kruna dane pomoći, promatrana izolirano, izgleda dosta zamašna, ali njenu pravu vrijednost moguće je realno prosuditi tek usporedbi s golemim godišnjim vinogradarskim gubicima pokrajine, koji su bili preko 30 puta veći od te nešto krupnije mrvice dobačene sa bečkog stola. U okolnostima brzog narastanja potreba, stvarna vrijednost spomenute pomoći bila je vrlo ograničena.

Juraj Biankini je na ožujsko travanjskom zasjedanju Dalmatinskog sabora 1900. godine izjavio da je Dalmaciju, već do 1900. godine, klauzula oštetila za za preko 100 milijuna fiorina, da je zato nastupio vrlo kritičan povijesni trenutak u razvitku pokrajine, u kojem treba zaboraviti stranačku podijeljenost, te složno s narodom voditi borbu protiv klauzule, jer, kako veli Biankini, „ s narodom svi propadosmo, ma kojoj stranci pripadali”.

Mukotrpan život pod neizdrživom morom klauzule, filoksere i skupine drugih nevolja, stvarao se na svakom koraku u Dalmaciji široko rasprostranjeno nezadovoljstvo i veoma snažno anti austrijsko raspoloženje.

U čudnom spletu nevolja Biankini posebice potencira:

1. pored zastoja vinske, općenit zastoj male dalmatinske trgovine;
2. svako godišnji porast dugova iznurenog naroda;
3. golem, stalno narastajući poreski pritisak državnih, pokrajinskih i općinskih davanja, te stalne nemilosrdne pljenidbe stoke i ostalih neophodnih dobara;
4. pad cijena zemljišta za preko pola vrijednosti;
5. nezadrživu ekspanziju filoksere;
6. emigraciju najradišnijih mladih ljudi u tuđinu, kao najopasniju posljedicu stanja.

Nadalje, Biankini tvrdi da je dalmatinski seljak gurnut u bespoštednu borbu za opstanak, zaboravljen i zapostavljen od svih, često doveden u tako bezizlazno stanje u kome je spreman – vladi ili bilo kome drugom – pokloniti cijelo svoje imanje, samo da ga s obitelji „samim kruhom hrani”, ili da mu se plati putni trošak za iseljenje u Ameriku.
Pošto je usput spomenuo i njemački jezik, kao krvavu uvredu narodnom osjećaju, on se u završnici oštro obara na državni sustav kao uzrok svim narodnim jadima i nevoljama. Kaže da dalmatinsko iseljeništvo sve više podsjeća na „novu vrstu seobe naroda”. Ne sele samo mladi pojedinci, već odlaze cijele obitelji, često sa svim svojim mladim i starijim ukućanima. On poziva vladu da se ozbiljno pozabavi tim važnim pitanjem, jer iz nekih gradova, varoši i sela već je iselila „trećina pučanstva”.

Pandalmatinski karakter i značaj vinogradarstva prirodno je rezultirao pandalmatinskim nezadovoljstvom klauzulom, a to se manifestiralo nezadrživom političkom anti austrijanštinom i u svijesti naroda i u magistralnom tijeku dalmatinske politike.

Na temelju carskog ovlaštenja sačinjena je vladina naredba s potpisima 8 odgovornih ministara, kojom je privremeno produžena vrijednost talijansko austrougarskog trgovinskog ugovora, „izuzev klauzule o vinu koja se ukida”.
Naredba je postala pravo-snažna od 1. listopada 1904. godine.
Njom je konačno anulirana zlokobna klauzula!

Klauzula je prestala vrijediti krajem 1904. godine. Do tada je Dalmacija pretrpjela vinogradarski i najteži ekonomski slom pod vladavinom Habsburga.

Ostale su kratkoročne i dugoročne posljedice. Ostao je ogroman i nenadoknadivi gubitak od 156.000.000 fiorina u Dalmaciji. Ostala je kronična prezaduženost u Dalmaciji. Cvijet dalmatinske mladosti rasuo se po svijetu zahvaljujući politici i nebrizi Austro-Ugarske monarhije!

Iz te čudne lavine jednovremenih nevolja proizišlo je, kao najbitnije dvoje:

1. dramatična emigracija s obilježjima prve moderne „seobe naroda” i
2. duboko ukorijenjena antiaustijanština, koja je godinama obilježavala i i usmjeravala matični tijek politike u Dalmaciji.

O ogorčenosti dalmatinskih iseljenika Austro-ugarskom najbolje govori da u „Novom Zelandu se nije uspjelo osnovati niti jedno društvo s austrougarskim imenom”.

Izvor