Moja Kina

Moj prvi kontakt s Kinom, kojeg se kao u magli sjećam, zbio se negdje sredinom 2002. godine kad smo na nekoliko različitih terminala na Žutoj rijeci iskrcavali kemikalije, Xylene s Djevičanskih otoka i Methanol s Trinidada.Nije to bio neki osobit kontakt, pošto u to vrijeme, kao Chief Officer (1. Časnik Palube), nisam imao često prilike izaći van s broda, ni tada nisam uspio sići na kopno.Znajući da su to bile instalacije usred ničega, ne izlaženje mi nije predstavljalo nikakav problem, pošto bio sam uvjeren da ne bih naišao ništa vrijedno pažnje.Sjećam se da sam na tom brodu prvi put uspio izaći van u Singaporeu gdje smo došli na remont i ostali punih mjesec dana, u srcu ljeta s dnevnim temperaturama od preko 30˚C i vlazi od blizu 100%. Drugim riječima, ne mogu reći da sam tog vrelog i vlažnog ljeta 2002. godine stvarno bio u Kini.Kasnije, na moju veliku radost, kako me daleki istok ili istok uopće nikad nisu nimalo privlačili, nisam imao priliku otići u Kinu.Da me netko pita i da mi izbora, pristao bih s brodom ne izaći iz granica Sredozemlja, ili još bolje, Jadrana ikad više.Čak ni kao turist, teško da bih se odlučio otputovati igdje dalje od Evrope.No, kako me nitko ne pita, niti mi daje ikakav izbor, kao i svaki drugi pomorac, idem kuda me se pošalje. Sve do ove 2012. ili preciznije 19. ožujka 2012. kad sam sletio avionom u Beijing, kod nas još uvijek uvriježeno nazivan Peking.Lufthansin let od kakvih 9 sati do Beijinga prošao je u granicama mojih očekivanja dobro, ili loše, znajući da sam veći dio leta od Munchena probdio, gledajući filmove i (ne) nervirajući se oko nesanice.Ipak, slijedećeg jutra, po kineskom vremenu, dok je moja obitelj spavala snom pravednika, sav slomljen izbauljao sam iz aviona. Meni su kao djetetu ostala sjećanja na (rijetke) pomorce Kineze, što brodovima su dolazili u riječku luku, niske tamnokose ljude kosih očiju obučene u neizostavnu dvodjelnu tamno plavu odjeću nalik na odore ili radna odijela.Utoliko više sam bio iznenađen kad me na aerodromu u Beijingu dočekala eksplozija boja odjeće, svakojakih frizura i ljudi, u prosjeku nižih od nas, ali ne da su svi baš bili niski.Naročito mladih ljudi moderno obučenih da mi se činilo kao da sam u bilo kojem evropskom gradu.Ono što me dodatno iznenadilo bio je vrlo moderno uređen aerodrom koji, poput mnogih drugih, prilagođen je potrebama multinacionalnih putnika koji u Beijingu ili završavaju svoje putovanje ili nastavljaju prema jednoj od mnogih lokalnih kao i međunarodnih odredišta. Moje putovanje, na žalost, nije završavalo tamo i preda mnom je bila nova avantura, lokalni let od 3 sata do grada Nanchang s kineskom avio kompanijom Air China.Nisam se osobito radovao tome, (ne)spreman na potencijalne probleme prije svega zbog mog nepoznavanja kineskog i, velike većine Kineza, nepoznavanja engleskog jezika. No, s nečujnim ali nezadovoljnim, mentalnim uzdahom krenuo sam dalje, ipak vjerujući da ću se kao stari ofucani svjetski putnik uspjeti nekako snaći, ako ničim, rukama i nogama. Ne zaboravljajući redovitu brigu oko toga da li će kufer stići skupa sa mnom na odredište, imao sam još jednu.Kako nerijetko biva s aviokompanijama koje nemaju uzajamne ugovore ili zbog raznih lokalnih i/ili aerodromskih pravila, morao sam podignuti svoj kufer, novu kartu i ponovo poslati kufer dalje.Kako sam spomenuo, aerodrom je prilagođen putniku, tako da sam bez ikakvih problema, prateći dvojezične (kineske i engleske) nazive i upute, s velikom radošću vrlo brzo pronašao traku s prtljagom iz našeg aviona.Uslijedilo je nestrpljivo čekanje na kufer skupa s ostalim putnicima, činilo mi se jedinog bijelca među masom kineza.Doduše, i u avionu, kao i tad, manje ili više otvoreno su me proučavali, da bilo je očito kako za mnoge od njih predstavljam svojevrsnu atrakciju.Vrijeme se naizgled lijeno vuklo.Zanimljivo je s nama ljudima kako vrijeme poprima različite dimenzije u različitim situacijama.Godine, dapače desetljeća, putovanja te nauče da si život pokušaš pojednostavniti na sve moguće načine.Tako sam ja prije niz godina počeo po kuferu lijepiti svakojake moguće naljepnice, kako bih ga brže i lakše ugledao u masi istih ili sličnih „samsonajta“.Ne samo da se moj kufer izvana razlikuje od ostalih, ja tvrdim da je takav, sav oblijepljen, da ima svoju osobnost. Konačno je počela pristizati prtljaga svih veličina, oblika i boja, neka zamotana u najlone, neka sasvim nova, možda po prvi put upotrijebljena, izgrebana, natučena ili kao moj kufer, oblijepljena.Aerodromskim radnicima, koji preko ruku dnevno prebacuju stotine komada, sva ta prtljaga su isključivo posao te se prema njoj tako i odnose, bez imalo emocija što vlasnike istih ne veseli osobito.Kao i toliko puta prije, i tad sam pokušavao uhvatiti nekakvu matricu po kojoj prtljaga pristiže trakom, da li prvo torbe ili kuferi, manje ili veće, prvo crvene pa plave i odmah za njima zelene ili žute.Naravno, nisam uspio dokučiti ništa od svega, previše zaokupljen brigom za svoj šareni-sivo-plavi „samsonajt“.Ni taj put nije mi izmakao onaj kratki trenutak kad sam ostavši bez daha ugledao svog vjernog putnog pratioca.Uvijek si, u glavi, put podijelim na etape i onda stavljam mentalne kvačice kako se koja završi.Mojoj sreći nije bilo kraja, ugledao sam kufer kako pokretnom trakom klizi prema meni.Još jedna etapa puta bila je uspješno okončana.Sa zadovoljnim smješkom olakšanja, ušao sam u veliku i čudesnu zemlju zvanu Kina, i sad već (naizgled) prilično samouvjeren, krenuo prema domaćim odlascima, sumnjajući da bih se mogao imalo jednostavno izgubiti u masi. Kad kažem samouvjeren, želim reći da sam pokazivao samouvjerenost koju zapravo nisam osjećao.Sigurnost i samokontrola koju sam osjećao u Lufthansinom avionu, okružen stjuardesama, koje iako strankinje što zasigurno ne znaju izustiti jednu riječ na hrvatskom jeziku, bile su poput simpatičnih susjeda što srećeš ih svakodnevno u kvartu u kojem živiš, polako je hlapila.Doduše, moja briga pokazala se bezrazložnom.Da, znam da vam je lako smijati se dok udobno zavaljeni u fotelji ili kauču, možda čak i postelji, čitate i pitate se čemu uzbuđenje.I meni je to sve skupa smiješno sad, mjesec dana kasnije, dok ovo pišem.Vjerujte, onda mi nije bilo nimalo. Slijedeći „zadatak“ bilo je sučeljavanje s, očekivao sam, mrzovoljnim i namrštenim policajcem koji će ozbiljnog izraza lica proučavati moju putovnicu svu oblijepljenu raznim vizama i išaranu pečatima raznih ulazaka i izlazaka u pojedine države.Takve stvari se, naime, često dešavaju.Vrte ju po rukama, gledaju, mrmljaju sebi u bradu, nešto kucaju po kompjutoru, mislim, kako ne bi ispali preočiti, kao da se stide vlastite znatiželje. Samom sebi sam objasnio da mi uzrujavanje neće donijeti ništa dobro, sjećajući se neugodne epizode od prije nekoliko godina kad sam sletio u Houston, Texas.I dalje ne shvaćam zašto je Amerikancima bitno navesti uz ime grada ime i savezne države, osim ako ne misle kako postoji tko zna koliko Houstona po svijetu.Ja iskreno ne znam postoji li još koji, a za ovaj jedini u kojem sam bio me ne vežu osobito lijepe uspomene.Uglavnom, prije nekoliko godina kad sam sletio u Houston, Texas i s uredno i čitko ispunjenim formularom dočekao sam red što bio je otvoren samo za pomorce.Nevažno je u cijeloj priči bilo što sam proveo dva dana u Houstonu u posjetu kompanijinoj poslovnici za taj dio svijeta, i tek onda produžio na brod.Prilazim pograničnom policajcu s osmijehom i raspoloženo mu zaželim dobar dan, pruživši mu putovnicu i već spomenuti formular s osobnim podacima.Jedva odgovorivši na pozdrav, uzeo je dokumente u svoje ruke i nakon što je otvorio moju putovnicu i pogledao vizu, pa formular, nervozno mi je sve skupa, gotovo, bacio i ne pogledavši me, rekao da ispunim pravi formular.Na što sam se ja razbjesnio i počeo, naravno, psovati na našem, psovkama bogatom materinjem jeziku.Uslijedila je očekivana iako neželjena reakcija s njegove strane, kao i njegovog kolege koji je čuvši galamu priskočio mu u pomoć, što je rezultiralo mojim pokunjenim odlaskom natrag prema pultu s formularima.Kako god, ovog puta sam ispunio bijeli, umjesto zelenog formulara i (ne)strpljivo stao (ponovo) u red.Da stvar bude bolja, kad sam opet prišao tom istom policajcu, održao mi je bukvicu a ja nespreman za daljnje neugodnosti i vrlo potencijalne represalije, samo sam klimao glavom, stiskajući zube od muke i povrijeđenog ponosa tiho, ispod glasa se ispričao za nedolično ponašanje.U svakom slučaju, na teži način, naučio sam lekciju za ubuduće, ne objašnjavaj se s onima koji ti mogu prouzročiti probleme, čak i kad si u pravu, što ja u dotičnom slučaju nisam bio.Tada, na aerodromu u Beijingu, stariji, mudriji i iskusniji, namještenog nehajnog izraza lica, stao sam u red iza petoro, šestoro ostalih putnika što čekali su proći pasošku kontrolu.Vjerujte, na sve sam bio spreman, osim na ono što se dogodilo.Naime, ljubazna mlada policajka, iako bez osmijeha na licu, rekla je putnicima ispred mene da me propuste prije reda.Začudujuće, nije bilo komentara niti pogleda ispod oka upućenih meni ili slučajno policajki, što bi kod nas zasigurno uslijedilo.Nagradio sam ju osmijehom, koji mi nije uzvratila i pogrešno promrmljao ispod glasa „hvala“ prvu kinesku riječ koju sam mislio da sam naučio kako se izgovara.Možda je, mada sumnjam, po prvi put u životu držala u ruci hrvatsku putovnicu, možda su opet samo pečati i vize izazvali poprilično zanimanje za moju putovnicu, koje nije izostalo ni ovoga puta.Nakon pomnog proučavanja, uz komentar koji nisam razumio, vratila mi je putovnicu. Do slijedećeg leta za Nanchang sam imao nešto više od sat vremena čekanja i to vrijeme sam proveo pomalo čitajući knjigu, kunjajući u neudubnoj aerodromskoj stolici i ispod oka promatrajući ljude oko sebe.Koliko li puta sam do tada čuo neistinitu izjavu i notornu glupost kako su Kinezi svi isti. Kako sam ranije napomenuo, put pred sobom u glavi uvijek podijelim na etape. Preda mnom je bila slijedeća i što sam ja vjerovao posljednja.Tek kasnije sam shvatio da bio sam u krivu.Svaka od tih dionica puta sa sobom nosi određena uzbuđenja, strahove, nelagode i više ili manje opravdana očekivanja.Čekajući da započne ukrcaj u avion nisam osjećao nikakvo uzbuđenje ili strah, dok je tjeskoba bila sveprisutna.Tjeskoba čime izazvana pitati ćete se, pretpostavljam.To je bilo moje prvo, i dok ovo pišem jedino, iskustvo letenja s Air China aviokompanijom i imao sam stanovite, iako na ničemu osim predrasuda, zasnovane rezerve prema njima.Što se, isto tako, pokazalo kao čisto pretjerivanje s moje strane.Procedura ukrcaja u avion bila je približno ista kao i svugdje drugdje u svijetu i prošlo je bez problema.Ušavši u avion shvatio sam da unutrašnjost nije ništa lošija od ogromne većine aviona kojima sam letio do tad.I, na moje veliko zadovoljstvo i još veće olakšanje, dobio sam, ni ne tražeći, radi već navedenih komunikacijskih nemogućnosti, sjedalo do prolaza, koje inače uvijek pokušavam dobiti od redovito ljubaznih aerodromskih službenika.Trosatni let mi je protekao ugodno, u spavanju, vjerovatno hrkanju od umora, što se doduše prema izrazima lica mojih suputnika nije moglo sa sigurnošću tvrditi, i buđenjima između. Po slijetanju u Nanchangu trebalo je proći opet istu proceduru oko čekanja kufera što ipak stigao je među prvih petnaestak komada prtljage. Na izlazu iz tranzitne zone, uobičajena slika, rodbina, prijatelji i hrpa vozača s, natpisima za putnike koje vjerovatno vide prvi, a možda i posljednji put u životu.U masi natpisa sa svakojakim nerazumljivim znakovima, momentalno sam ugledao željeni s mojim imenom na njemu.Prišao sam još jednom ozbiljnom licu i uputio mu pozdrav na engleskom, dajući mu rukama do znanja da sam ja taj kojeg očekuje.Uzvratio je nečim što je, ubijeđen sam, bio svojevrstan pozdrav i iz ruku mi uzeo ručnu prtljagu.Do crnog Passata parkiranog ispred aerodromske zgrade trebalo je prijeći svega dvjestotinjak metara, gdje je vozač otključavši automobil, preuzeo brigu oko spremanja moje prtljage u prtljažnik dok sam ja s ručnom torbom kupljenom dan ranije na Minhenskom aerodromu, prebačenom preko ramena, zavalio se na stražnje sjedalo razmišljajući kako čovjek i tako ne govori engleski i obojici će biti ugodnije sjednem li straga.Uz to, pretpostavljao sam kako je do hotela ne više od 20-30 minuta vožnje. Mada još uvijek nesvjestan koliko, već nakon kakvih desetak minuta vožnje, shvatio sam da opet sam pogriješio u procjeni, kad se vozač zaustavio na naplatnoj kućici auto puta.No dobro, razmišljao sam, opusti se i prepusti udobnosti automobila i vožnji pred sobom.Što je bila još jedna kriva pretpostavka s moje strane, jer vožnja od jednog i pol sata do grada Ruichang bila je sve osim opuštajuća.Čim smo nastavili dalje autoputom, moj izuzetno (mislio sam) nervozni vozač počeo je trubiti i signalizirati svjetlima, doslovce, svakom vozilu koje bi mu se našlo na putu.Takvu vožnju nisam doživio čak ni u Tokiju gdje sam se 2000. godine nauživao straha dok sam se taksijima vozio od aerodroma do ureda kompanije, gdje sam išao na razgovor za zaposlenje, i natrag.Lagao bih ako bih rekao da svi ti taksisti koje spominjem nisu djelovali potpuno sigurni u svoju vožnju, što ipak nije ni najmanje uspijevalo ublažiti moju nelagodu i strah.Dolazak pred hotel u Ruichangu bio je poput povratka kući nakon jako dugog i napornog putovanja.Već drugo jutro shvatio sam, kao i u danima koji uslijedili su, vozeći se svakodnevno od hotela do brodogradilišta i natrag, dobio potvrdu toga, da dotični vozač Passata nije vozio nimalo drugačije od ostalih taksista, kao ni većine vozača u gradu.

Jiangzhou brodogradilište pored Matou Town, Kina, 21. IV. 2012.