Ježincova škrapica

Izvor: Dalmatinski internetski libar
Inačica 778 od 4. studenoga 2018. u 06:34 koju je unio Dalmapedia (razgovor | doprinosi) (Stvorena nova stranica sa sadržajem: »{| style="color: black; background-color: #fbffab; width: 55%;" | colspan="2" | <div style="text-align: left; font-size: 100%; font-weight: italic; marg...«.)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu internetsku enciklopediju Dalmacije, nakon što ih potvrde administratori. Za registraciju klikni ovde!.

Tonka Alujević


Ježincova škrapica je slikovnica za dicu i odrasle. Ona je hommage Branku Ćopiću i njegovoj Ježevoj kućici, u kojoj likovi nisu šumski nego morski, pa tako npr. nemamo lisicu Micu nego hobicu Vicu. Sva ta morska stvorenja govore dalmatinskin jezikon.i na kraju slikovnice se nalazi mali rječnik kako bi dica od malena učila i čuvala naše riči.
Ilustracije su napravljene tako da se fotografirala sjena likova prethodno iskrojenih od kartuna, koji u igri sa suncen na stini kraj mora, pričaju svoju priču. Autorica je na ovu ideju došla sićajući se ditinjstva i svoga tate koji bi, kad nije bilo letrike, iza šterike rukama stvara žive likove na zidu i pravi teatar sjena.


Tekst i ilustracija: Tonka Alujević
Fotografija: Manja Buktenica
Grafički dizajn naslovnice: Jakša Matošić

Ježincova škrapica


Dobra priča, ma na kojeme jeziku i ma kojin pismon napisana postaje i naša priča.
(Tonka Alujević)


JEŽINCOVA ŠKRAPICA


Po moru, širon, bez rute, puta Ježinac Ježić cili dan luta. Lovon se bavi, često ga vidu, svih trista iglica na juriš idu. I pas i medvid i jastog, poznaju ježa, lovca slavnog. Šampjer ga štuje, pas mu se sklanja, ugor ga ludi po cilu noć sanja. Prid njin gre dan, širi se strava, njegovin slidon putuje slava. Jednoga dana, vidili nismo, Ježinac je, kažu dobija pismo. Lipo pismo, medvid je priča, došlo u borši, pošćera konjica.
Adresa kratka, slova ka ikre jaja: Za druga Ježa, na kraju žala. U pismu piše Ježincu brate, sanjan te često i mislin na te. Evo ti pišen sa dna koralja, crnilon sipe, divno li šara! Dođi na obid u moju bužu, zapriši malo, ne žali nogu. Sa punon tečon i masnin zubon čekan te, movi se puton. Nježno te grli sa osan nogica i pozdrave šaje hobica Vica.
Jež se veseli, tu šale nema, na gozbu mali se sprema. Ježinac Ježić lukavo ćiri, prigleda iglice i svaku miri. Ako bi usput došlo do boja, nek bude spremna obrana moja. Sunčani krug se visoko diga, kad je Ježinac do hobe stiga. Prid bužon, kamena cila, Ježinac Ježić, svoj klobuk skida, poklonija se, smije, kavalir pravi, biranon frazon obotnicu zdravi:
-Dobar dan hobo, vrlino čista klanjan se tebi sa iglica trista. Nek lustre špara krasu tvoj dom, grancigula nek sidi u potu tvon. Peraja pasa ventula tvoja a kušin meki vlasuja koja. Živila vječno u miru, srići, nikad završila u ronilačkoj vrići.
Počeja obid, čaroban, bajni, i jež i hoba od masti sjajni. Spiza za spizon samo se niže, Ježinac stalno zdravicu diže: U zdravje hobe i njezine muje, za pogibiju ribara Duje!
Dura je obid četiri bota, puknit će trbuj ka crčak sa bora. Evo i noći, po moru cilon, pokrija ga sumrak, modron kontrinon. Prođe inćunić koji i vitar noćni meduze broji. Izbonacalo more, šušura nema, oči se sjaje, morskih sirena. Skitnica plankton sviću pali čarobnin sjajen valicu zali. A tuna se itne, to ratni je zov, drž te se ribe počinje lov! Ježinac se diže čunkicu tare. Ja moran doma na kraj vale. Dobro je bilo, na stranu šala hobo draga e, baš ti fala.
Moja je buža čvrsta ka grad, prinoći u njoj, di ćeš sad? Tako mu hoba stavila ješku, a jež se brani ne čini grešku. Fala ti šta si me zvala al mi je draža škrapica mala! Ostani kume hoba se miče, moli ga zove, za iglice tiče. Al jež tvrdoglav, oće po svoju, draže je meni u škrapicu moju!
Gre jež, grinta dok zvizde sjaju, škrapico moja najdraži raju. Ostala hoba, misli se: -Đavla, šta mu je škrapa toliko draga? Kad Ježinac tako pati za njon, biće to, bome, bogati dom. Još ima, možda, od lustri pod, pečeni škampi krase mu svod. Ta škrapa viruj, obiljen sja. Poć ću u ćiribimbu, da vidin ja.
Zapriši hoba, nečujna sjena, od pipaka mekih, noga je njena. Dok đipa tako luda ka kupus, prid njon stvori se canis lupus. Iden vidit hoba puva, zašto ježinac kuću toliko čuva. Da kuća? Moš mislit! Kaže pas zal pa ja bi svoju za prst noge od čovika da. Gren s tebon jer volin šalu, oću vidit ježa budalu!


Dok prišu daje, brzo ka strila, trevi ih medvid jubitej sardina. Sumjiva priša, medvid ih gleda, možda su našli modru špilju za njega. Ne, nego maštu, škakje moju, zašto jež voli škrapicu svoju. Škrapica, glupost! Moje mi čunke svoju bi da za gnjile kunjke. Za prstačić mali, dat ću je svakon, govori medvid, na jelu lakon. Gren sa vama, jer volin šalu, oću vidit ježa budalu!


Svo troje jure ka kurenat divji, ujedanput pod stinon murina se banja, pospano ćiri i spizu sanja. E, junaci sumjiva trka, negdi se, biće, bogovski krka? Skoči murina, uz puno mota, a pas joj na to odgovor doda: Tražimo razlog, zubata zvizdo, zašto ježinac voli rođeno gnjizdo! Tako mi sala, za po obida ja bi ga dala! Gren sa vama, jer volin šalu, oću vidit ježa budalu!


Svi juru složno put cilja svog, di prođu, pljus, buć i lom! Pristigli ježa, ćire: on sta kraj nike gorgonije sive. Ispod gorgonije buža, škura i gluva, štramac u nju od algi ugura. Tu ježinac uša, pliva u srići, šuška i pipa di li će leći. Namisti posteju, tri prsta dužu, zija, pa lega u svoju bužu. Cili blažen, sritan, bali bez broja: Škrapico moja, slobodo moja! Palačo divna, kamena svoda, zikvo meka, algastog poda, uvik ću viran ostat tebi, nizašta ja te prominija nebi!
Medvid i murina i s njima i pas, ka prava nevera, deru se uglas: Glupane ježu, bodljikave race, ol tako cijeniš kuću za škovace? Škrapetina tvoja prava je baba, nemaš ni krova, posteja slaba. Rupetina to je šupja i tisna, sigurno te unutra taxifolia stisla. Škrapicu taku, samo se fali, za obid dobar svakome bi dali. Rekli su tako njih troje jidni, dok mudra hoba sa strane sidi. Diže se Ježinac, oči mu sjaje, gostima čudnin odgovor daje:
-Ma kakvi bija moj rodni prag on je meni mio i drag. Bidan i skroman ali je moj, ovod san slobodan gospodar svoj. Vridan san, radin, bavin se lovon i mirno živen u škrapi svojon. To samo divjaci, odnija ih vrag, za obid daju svoj rodni prag. Radi toga, lapani vas troje, prave kuće nemate svoje. Živete, čujen lupeški lako i svršit ćete naopako.
To sluša hoba pa sudi zdravo: Sad vidin ja, ježinac ima prav. To rekla, pa biž jednome šparu a ono troje digli graju:
-Jež nema prav, na stranu šala, a i ti hobo, baš si budala! Šta je daje bilo, kakvi je kraj? Pričat ću i to, pomalo, znaj. Krvnika pasa, jadna mu majka, umlati brzo ribarska hajka. Medvida morskog do same kosti izbole ribarske osti. I murina pade ka kruška, tiron je skinila podvodna puška. Po moru, danas, bez rute, puta Ježinac Ježić lovi i luta. Žvelat i meštar u poslu svon, radi i čuva rođeni dom.
Tonka Alujević