Sloman Hera

Izvor: Dalmatinski internetski libar
Inačica 16797 od 1. veljače 2021. u 09:33 koju je unio Dalmapedia (razgovor | doprinosi)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu internetsku enciklopediju Dalmacije, nakon što ih potvrde administratori. Za registraciju klikni ovde!.
Hera.jpg

Hera, mali brodić od nepunih 17000 tona nosivosti, jedina cura u grupi, kako ih među sobom nazivamo „H“ brodovi, uz dva brata Hermesa i Heraklesa, je u svom kratkom postojanju od kad smo s njom krenuli iz brodogradilišta u središnjoj Kini, 2. svibnja 2012. godine do danas, 17. listopada 2013. godine, kad počinjem s pisanjem priče o njoj, oplovila sve svjetske oceane, mnoga mora, neke od najvećih svjetskih rijeka, kao i prolaze i tjesnace. Prva Herina velika avantura bila je već spomenuta plovidba rijekom Jangce do Shanghaia.Kasnije smo skupa prošli Malacca tjesnac što odvaja Maleziju od Indonezije, koje su nekad bile dio jedne države i dan danas govore istim jezikom.Dalje smo hrabro nastavili put preko Bengalskog zaljeva, ispod Sri Lanke smo ukrcali trojicu naoružanih stražara koji su nas čuvali od vrlo mogućih napada pirata, dalje preko Arapskog mora, Adenskog zaljeva i prirodnog prolaza Bab El Mandeb koji odvaja Aziju od Afrike. Potom smo ušli u Crveno more, prošli Sueski kanal, među pomorcima znan kao Marlboro kanal, kratko smo posjetili Kretu, i Hera i ja po prvi put, te nastavili putovanje prema španjolskoj luci Tarragona, gdje sam po prvi put nakon dva i pol mjeseca sišao na kopno. Iz Tarragone smo se spustili južnije i prošli kroz Gibraltarski tjesnac, jedno od najprometnijih dijelova svijeta, gdje se miješaju Sredozemlje i Atlantik, tjesnac što odvaja Evropu od Afrike s famoznim rtom Europa Point, dijelom teritorije državice Gibraltar koja je dio Ujedinjenog Kraljevstva na španjolskom teritoriju oko kojeg se još uvijek prepucavaju Španjolska i Velika Britanija.Ne želeći držati ničiju stranu, iako su mi Španjolci kudikamo draži od Britanaca, pogotovo Engleza, ne zaboravimo činjenicu da Španjolska ima dva grada, Ceuta i Tanger na suprotnoj strani tjesnaca, na teritoriji Maroka. Kroz Gibraltar sam prošao nebrojeno puta u oba smjera, i zanimljivo je spomenuti da nam se često dešavalo da se vrijeme potpuno promijeni ulaskom u Sredozemlje ili izlaskom iz njega.Nemojte se zavaravati kako je vrijeme u Sredozemlju uvijek lijepo, a na Atlantiku uvijek loše.Naprotiv, čitavo Sredozemlje uključujući naš mali Jadran vrlo često ima žestoka nevremena koja srećom kako se brzo formiraju, tako brzo i prolaze. Svakako, taj put nam je vrijeme s obje strane bilo naklonjeno.“Prošli smo lišo“ i uz obalu Portugala, gdje gotovo neprestano dolaze golemi valovi mrtvog mora sa sjevernog Atlantika, nakon nevremena koje je prošlo ili se tek sprema, negdje gore gdje brodovi ne vole ići.Čak i ozloglašeni Biskajski zaljev je bio savršeni gospodin prema mladoj dami, mojoj ili našoj Heri, kako vam draže, šepureći se u svoj svojoj veličanstvenoj ljepoti beskrajne plavetne bonace. Ipak je pred nama moglo biti svakojakih iznenađenja, koja smo srećom izbjegli, prošavši Le Manche (francuski) ili English Channel (pogađate, engleski) pa i Doverska vrata s bijelim stijenama Dovera, koje s ove strane vratiju nismo uspjeli vidjeti, nastavili smo dalje prema Kielskom kanalu.Kroz Kielski kanal sam kao Zapovjednik prošao svega četiri puta i svaki put me uhvatila noć kroz kanal, pa mi i nije osobito drag. Tako smo iz Kielskog kanala uplovili u Baltičko more i stigli do luke Klaipeda u Litvi, gdje sam se iskrcao, a Hera je nastavila svoje putovanje natrag kroz Baltik i preko velike vode Atlantskog oceana.Dalje je prošla kroz Prolaz Svetog Lovrijenca u Kanadi i plovila Velikim Jezerima, posjetila zapadnu obalu Afrike, jahala po nemirnim vodama moćne rijeke Mississippi i drugom velikom rijekom Amazonom stigla do luke Manaus. E, u Manausu usred brazilske džungle, danima uzvodno po rijeci Amazoni se nastavlja naša zajednička pustolovina. Nakon dugog i prilično iscrpljujućeg putovanja s nekoliko presjedanja, sletio sam prvo u Sao Paulo gdje sam proveo 6 sati čekajući lokalni let za Manaus.Sreća da sam na aerodromu doručkovao jer za četverosatnog leta od Sao Paula do Manausa nismo dobili ništa za jesti ili piti.Priznajem, mogao sam kupiti vrećicu(e) čipsa što ne priznajem za hranu, a kupovanje hrane u avionu se kosi s mojim načelima (pre)naglašenog samopoštovanja i dostojanstva. No, dobro, i to je prošlo, stigao sam u Manaus i smjestio se u hotelu sumnjiva izgleda što iznutra podsjećao je na vrijeme Mr Noa iz stripova koje smo, uz Komandanta Marka, Zagora, Bleka Stene i ostalih, gutali kao djeca.Ali da ne pretjeram, spavao sam i u lošijim hotelima.Nego, jesam li već spomenuo da ne volim hotele? Drugo jutro, poslije doručka i dva sata kasnije nego nam je rečeno, došao je po nas kombi koji nas je prevezao do nazovi trajektne luke od kuda smo se brodićem prebacili do Here, našeg privremenog doma. Nakon primopredaje i iskrcaja tereta, što se rasteglo na četiri dana, pred nama je bio dvoipoldnevni, prilično jednoličan, povratak Amazonom do Atlantika.Ostao sam pomalo razočaran očekujući da ćemo prolaziti kroz gustu amazonsku prašumu, sretati putem razne životinje ili pokoje zabačeno indijansko selo, a zapravo smo čitavim putem prolazili mutnom rijekom obala obraslih uglavnom u nisko raslinje ili sasvim obično drveće uz tek pokoji manji gradić. Konačno, dočepali smo se sigurnosti Atlantika i brže bolje okrenuli prema jugu i brazislkoj luci Rio de Janeiro, gdje smo se morali zaustaviti radi popravka oko osovine propelera.Taj dio sumnjam da je vama imalo zanimljiv iako vjerujem da bi vas moglo zanimati značenje imena tog vjerovatno najpoznatijeg brazilskog grada i luke kao i zašto je takvo ime dobio. Dakle, Rio de Janeiro, za one koji ne znaju, u prijevodu s portugalskog znači Siječanjska ili Januarska Rijeka.Naime, kad su Portugalci svojim brodovljem uplovili u zaljev, na čijim obalama je kasnije sagrađen Rio, prvotno su mislili da su uplovili u rijeku, a kako se to zbilo u siječnju, eto vam odgovora. Sam boravak u Riu bio je prilično nezanimljiv i svakodnevan.Nismo smjeli izaći na kopno, prijevoz bi bio prilično skup, uz to što su strojari bili zaposleni oko popravka.Tako da smo zapravo jedva čekali da krenemo dalje. A dalje je bilo argentinska luka San Lorenzo duboko na rijeci Parana koja se spaja s rijekom La Plata a čije golemo ušće razdvaja Urugvaj od Argentine.Tako da je mojoj Heri bilo suđeno zaploviti još dvjema rijekama, iako ne tako velikim kao već spomenutim. U San Lorenzu smo nas dvojica Riječana uspjeli i van izaći, omrsiti se famoznim argentinskim goveđim odreskom i zaliti ga odličnim crnim vinom. I da ne biste pomislili kako ovdje završavaju naše južnoameričke avanture. Naprotiv, tek nas je čekao prolazak Magellanovim tjesnacem, prirodnim putem što spaja južni Atlantik s južnim Pacifikom.Istina, prošao sam kroz „Magellan“ dva puta, jednom s Atlantika na Pacifik a drugi u suprotnom smjeru, ali kao 1. Časnik i s Pilotima koji su nas vodili.Ovo je bilo Herin prvi, a meni prvi kao Zapovjedniku prolazak i to većim dijelom bez Pilota.Preciznije, Pilota smo ukrcali s atlantske strane i on nas je proveo širokim dijelom do grada Punta Arenas, u kojem prema nekim podacima više od polovice stanovništa je hrvatskog podrijetla.Ne samo što nas je proveo po širokom dijelu, nego se taj dio puta odvijao po danu.Pilota smo iskrcali oko 18 h i nastavili prema zapadu i noći. Pošto je taj veći dio puta gotovo potpuno neosvjetljen, uz iznimku nekoliko plutača na jednom račvanju, noć sam proveo na mostu buljeći u dva ekrana, radar i elektronsku kartu, niti ne pokušavajući nešto razabrati u tamnoj, oblačnoj noći bez zvijezda ili mjesečine.Priznajem, u sebi sam se na trenutak posramio vlastitih misli sjetivši se iz škole kako je gospodin Magellan hrabro ili radije sumanuto onuda se šuljao s brodovima na jedra, a ja uza sve pogodnosti moderne tehnologije još i brontulam.No, spomenuti umobolnik je to činio iz osobnih pobuda i ušao je u povijest, što se za mene ne bi moglo reći.U svakom slučaju, i moji časnici i ja smo s golemim olakšanjem dočekali svitanje i rađanje novog dana, iako je potpuno opuštanje nastupilo tek nekoliko sati kasnije kad su Heru po prvi put oplaknule vode moćnog i nimalo tihog Tihog oceana. Izašavši iz Magellana okrenuli smo rotu (kurs) u sjever prema prvoj od 4 peruanske luke gdje smo prvo iskrcali teret iz Argentine pa ukrcali terete za EU.Sve u svemu, pacifički dio južnoameričke turneje prošao je nezanimljivo, uz tek ponešto uobičajenih brodskih stresnih situacija koje neupućenom, zamalo napisah običnom, čitatelju nisu nimalo zanimljive da bi se o njima pisalo. Tu bih ipak uložio repliku na gornju izjavu jer u zadnjoj ukrcajnoj luci mi je došla smjena, što je meni osobno bilo vrlo zanimljivo.Primopredaju smo izvršili kroz 4 dana koliko nam je trebalo do pacifičkog sidrišta za Panamski kanal, od kuda sam se ja iskrcao, prenoćio u hotelu u Panama City, glavnom gradu države Paname, i slijedećeg dana nastavio putovanje prema lijepoj našoj. Na tom istom sidrištu, Hera i ja smo se pozdravili uz obećanje da se vidimo ponovo.Već vas vidim kako se smijuljite i mislite o čemu sad ovaj priča, o kakvom obećanju.Vjerujte čovjeku koji je dobar dio života proveo po brodovima da svaki iole častan pomorac doživljava brod kao svoj, kao dio sebe jer je na svakome od njih ostavio dio duše.

Zagreb, 3. I. 2014.