Str 005 Predgovor

Predgovor

Ovaj uradak koji čitatelj drži u ruci nije od samoga početka bio za-mišljen kao knjiga za javnost. Bio je planiran pro domo, za moje sinove Marka i Tomislava, koji su me molili da napišem nešto o mojem djetinjstvu i o našim precima, Curavićima Pikinima. U toku priprema za pisanje (razgovori s mojim roditeljima i starijim Krapljanima, listanje građe u Državnom arhivu, istraživanje po Wikipediji, intenzivno prebiranje po vlastitom sjećanju, posjeti određenim lokacijama i fotografiranje) pomalo je nastajala ideja o pisanju knjige, ali ne samo o pisanju knjige o našem rodu, već o pokušaju stvaranja svojevrsnog snimka, slike Krapna u godinama neposredno poslije Drugoga svjetskog rata – kako se živjelo, radilo, govorilo.

Krapan je bio jedna vrsta kaveza bez rešetaka; zbog tjesnoće prostora i mnoštva duša koje su na njemu živjele, znao je biti vrlo neudoban. Privatnosti skoro da nije moglo biti: jedan je drugome gazio po nogama, u posteljama su ljudi bili stisnuti kao srdele, a iznad svega lebdio je onaj nevidljivi, ali uvijek prisutni krotitelj – „A šta će svit reći?“ Bio je lonac u kojem (se) je kuhalo pod pritiskom, ali bez ventila koji će se otvoriti kad tlak prijeđe mjeru. Pravi ispušni ventil za Krapljanke bilo je karanje. Njima je bilo puno teže nego muškarcima, jer su u pravilu i njih morale trpjeti.

U poglavlju „Sićanje na sridnji vik“ nastojao sam upotrijebiti stari krapljanski govor, koji je uglavnom nestao (osim kod starijih ljudi), ili će se to uskoro dogoditi. Govor je to u kojem nailazimo na riječi iz drugih, bližih i daljih jezika: šudar, Mojster, araloj, fit, iđe i dr.

Šudar smo vjerojatno donijeli iz prapradomovine u Aziji ili je došao kasnije preko Male Azije i Balkana, a iđen/igen, iđeš/igeš, iđe/ige', dicev, mulov, žen stari su gramatički oblici iz pradomovine sjeverno od Karpata, iz Galicije i Beskida.

Metateza likvida (promjena mjesta tekućih suglasnika) u krapljan- skom govoru vrlo je raširena, pa i obogaćena krapljanskim varijantama. Tipični primjeri su: ževara, jevda, brista (voda), unja, pokonji, trtiska, vas i dr.

Isto tako koristio sam stare, tradicionalne krapljanske nazive za toponime, koje su Krapljani generacijama upotrebljavali: Krapan umjesto Krapanj, Grevca i ':Grebašćica umjesto Grebaštica, Crnjeli brig umjesto Crveni brijeg, Studena umjesto Mrzla vala, Jesenove umjesto Jasenovo, Kaštela/Kašteja umjesto Jadrtovac.

Groteskno je i „Bogu za plakati“ da se Gornja Loža danas naziva Trg, a Donja – Obala, da se put koji od samostana vodi u selo zove Ulica I. Stari nazivi imaju duboko korijenje i lakomisleno je presjeći ih. Time se odričemo mogućnosti istraživanja naše prošlosti. Nažalost, ne razaraju se samo stare zidine, već i stari nazivi – jezik sam. Ne poštujemo našu tradiciju, pa tako ni sebe same.

Čitatelj će zasigurno imati teškoća naviknuti se na nju, na brod ženskoga roda. Budući da je gajeta ženskoga roda, vjerojatno je to preneseno i na brod. U starom su krapljanskom govoru gajeta i mali brod jedno te isto, stoga ne čudi da su oboje ženskoga roda. Možda u tome leži i neko dublje značenje: život u Krapnu (nikad na Krapnu!) bio bi nezamisliv i nemoguć i bez žene i bez brode.

Kod spominjanja osoba najčešće sam upotrebljavao nadimke ljudi, kao što je tada i bio običaj. Mislim da nije bitno tko se krije iza kojeg nadimka. Osim toga, naši su nadimci odviše lijepi, slikoviti i zvučni, tako mnogoznačni, a da ih ne bismo koristili.

Naziv prvog poglavlja je „Sićanje na sridnji vik“, pa u tom kontekstu treba gledati i praznovjerje, koje je bilo sveprisutno i prožimalo život.

Zašto, uostalom, naziv knjige „Krapna više nema“? Bile su potrebne niti dvije generacije da nestane Krapan, onakav kakvog sam ga kao dijete doživio. Promijenila se struktura stanovništva, a time i govor, promijenili su se običaji, promijenio se način življenja, nestala su zanimanja, a ništa novo nije došlo. Krapan je izgubio dušu.

Kao što je i red, zahvaljujem se mnogima koji su mi, svatko na svoj način, pomogli da ova knjiga nakon više od dvije godine truda i rada ugleda svjetlo dana. Hvala Darinki Jaram, Ivanu Prebandi Gatarinu, rođacima Tomi Levinu i Mili Naninu, Pašku Kalaisevu Grbinovu, Siniši Tartagli, Srećku Gvozdenoviću, bratu Božidaru, mojim sinovima Marku i posebno Tomislavu, koji me je sve vrijeme pisanja sokolio i s puno interesa pratio moje pisanje. Zahvaljujem supruzi Alenki na razumijevanju.

Lauchringen, lipanj 2018.