Str 082 Alien

Alien

Kada sam se pojavio u razredu, svi su me gledali s interesom i u čudu; moj krapljanski govor teško im je bio razumljiv, a vjerojatno sam bio i nesvagdanje odjeven. Moja učiteljica Marica Stašić raspitivala se o našoj obitelji. Pitala me je što mi otac radi, kojega je zanimanja. Rekao sam joj da je šototajer. Ostala je otvorenih usta, zastala i priupitala me, kad je došla k sebi, da joj objasnim što to on radi. Rekao sam joj da roni pod morem i gradi luke.

Vidjela je da se teško snalazim u novoj sredini, zato je i imala puno razumijevanja za mene. Ona i sestra joj Jelisaveta bile su učiteljice dušom i tijelom. Jelisaveta je bila starija, mršavija i manja od sestre. Bila je učiteljica mojoj sestri kada je u jesen 1950. krenula u prvi razred. Marica je bila krupnija, veća, dosta debela, s duplom bra- dom, natečenih nogu, zbog čega je nosila duge haljine i do visoko iznad gležnja kožne cipele na špigete, koje sam joj ja vezivao kada bi me naručila da na putu do škole svratim k njoj i njenoj sestri u veliki stan lijepe stare vile iz 19. stoljeća, ponijeti bilježnice cijelog razreda u školu, nakon što bi ona završila s ispravljanjem školskih zadaća. Marica je teško disala, znojila se, mislim da nije bila zdrava. Hodanje do škole svega 200-300 metara, penjanje do drugog kata vile u kojoj su stanovale, stepenice pred školom, sve to predstavljalo joj je veliki problem.

83 Obje su sestre bile već u određenim godinama, a nisu bile udane. Nosile su naočale i bile nacionalno vrlo osviještene; pripadale su obrazovanom hrvatskom građanskom sloju, kakav se danas rijetko sreće. Skromne, samozatajne i ponosne. Sudeći po prezimenu, vjerojatno su bile s otoka Krka. S ogorčenjem su nam pričale o kolonama talijanske vojske koje su, kada je izbio Drugi svjetski rat, dva dana i dvije noći marširale prema jugu cestom ispod njihovih prozora. S učenjem sam imao dosta problema; ipak je to za mene bio potpuno drugi, nepoznat svijet – valjalo se prilagoditi. Posebno mi je teško padao krasopis, lijepo pisanje tintom, držalom i perom. Moguće je da su moje bi- lježnice bile od lošijeg, jeftinijeg papira, pa je pero više zapinjalo, a možda je i pero trebalo češće mijenjati, no ja sam imao samo jedno. Ne znam više, ali znam da mi je pisanje školskih zadaća i diktata bilo prava noćna mora. Prvi dan u školi bio je pun dojmova. Ne pamtim je li me netko dopratio do škole, ali se dobro sjećam da se nisam znao vratiti u naš stan. Proma- šio sam zgradu, prošao pored nje i krenuo od Piramide niz cestu. Tu sam na lijevoj strani vidio željeznu ogradu uz nogostup i zelenilo ispod ogra- de. To mjesto sam prepoznao i vratio se natrag do zgrade u koju smo se bili malo prije uselili. Sestra i ja dosta smo se brzo uklopili u društvo iz ulice, svatko u svoje. Skoro sva djeca iz naše ulice, koja su bila naši vršnjaci odnosno vrsnice, pohađala su istu školu. Razlika u godinama bila je mala tako da smo se brzo upoznali i s većinom sprijateljili. Bili smo zdrava i normalna djeca, tako da nas je ulica privlačila. Stalno smo bili u pokretu. Bili smo dobro embedded39, što se za naše roditelje nije moglo reći, a posebno za mater, koju više nismo zvali „majo” već „mama“, i oca „tata“, a ne više „ćaćo”. Brzo smo se prebacili s krapljanskoga tvrdog idioma na mekanu čakavštinu. Napustivši mali pregledni Krapan, u kojem smo se rodili i znali svaki kantun, svoj tor u kojem smo bili sigurni kao stado ovaca, u kojem „malo smrdi, ali je toplo“ – kao što jednom reče moj prijatelj Srećko Gvozdeno- vić – mi djeca našli smo novo stado u kojem smo se svaki dan sve bolje, ugodnije i sigurnije osjećali. Od Tome je postao Tomo a od Ivanice – Ivan- ka. Djeca ne vole biti drugačija; njima nije potreban Anpassungsdruck40, kao odraslima, da se prilagode. 39 embedded (eng.) – integriran, uklopljen, prilagođen 40 Anpassungsdruck (njem.) – očekivanje, zahtjev, pritisak integracije; važi za došljake

Brat Ratko stalno je bio u dječ- joj bolnici na Kantridi i obitelj bi ga nedjeljom posjećivala. Išli bismo izjutra preko Rječine do tramvajske stanice uz Mrtvi kanal i dalje tramvajem kroz cijeli grad i industrijsku zonu – gdje je bila stara rafinerija nafte, dio teretne luke, poduzeće Torpedo, gdje je 1866. proizveden prvi torpedo na svijetu, brodogradilište 3. Maj, gdje je otac gradio luku – sve do okretišta tramvaja, točno nad biv- šim stadionom NK Rijeke, koji se nalazi ukliješten između mora i visoke stijene. Od tamo do bolnice opet pješke oko kilometar puta. Bratovo tijelo bilo je oklopljeno gipsom, od kukova do potiljka gla- ve. Jedan mu je mali dio trbuha bio slobodan, kao i ruke od rame- na na dolje. Iako još niti pet godi- na star, bio je svjestan svoje teške situacije. Zbog načina na koji su ga imobilizirali, liječnici su vjerovali da će izliječiti bolest, koju su oni locirali u kralježnici. Ratko je malo govorio, rijetko kada se smijao, patnja mu se vidjela na obrazu. Mama bi mu doni- jela malo ribe ili mesa, iako hrana u bolnici nije bila slaba. Božidar je bio malo, drago i milo dijete s blago valovitom kosom koja je na sred glave bila počešljana prema gore, kao krijesta u pijetla. Običavao je sjediti na prozoru kuhinje i gledati što se na ulici događa. A događalo se svašta. Moji vršnjaci i ja nikada nismo mirovali. Trčali smo, ratovali: Nijemci, partizani i en-de-ha (NDH41), jedni protiv drugih i trećih. Nismo uopće znali što NDH znači, ali smo osjećali i slutili da je to nešto opasno, tajnovito, nešto o čemu se ne govori otvoreno. Baš zato nam je i bilo iza- zovno govoriti „en-de-ha“. Pravili smo stojeve i hodali po ulici samo na ru- kama. Ulicom je često prolazio jedan mladić, lijepo odjeven, koji je stalno zapitkivao prolaznike: „Božo je dobar dečko?” Božo mu je bilo ime. Uvijek 41 NDH (Nezavisna Država Hrvatska) – ustaška država u Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjet- skog rata

je hodao sredinom ulice ponavljajući te četiri riječi. Svi su ga znali i po- tvrđivali mu. Smeće su naizmjenično skupljala dva kamiona, proizvedena na početku dvadesetog stoljeća. Jedna PRAHA i jedan MAN. Oba su kami- ona imala pune gume, dotrajale, kao od miševa izgrizene. Radnici, koji su preuzimali smeće, digli bi jedan od poklopaca i ubacili smeće u kamion. Bilo je samo pitanje vremena kad će se dogoditi to što se dogodilo: Božidar je jednom, sjedeći na prozoru, izgubio ravnotežu i pao s visine od oko dva i pol metra na asfalt nogostupa. Njegov anđeo čuvar bio je tada uz njega. Tada, kao i danas. Nakon pada za nas, lakomislene laike i neznalice, sve je bilo okay. Nije bilo krvi, svi su udovi bili pokretljivi, a dijete nije znalo reći gdje i što ga boli. Međutim, u lijevom ramenu došlo je do neke povrede, naloma kosti koji, srećom, nije ostavio bitne posljedice na nje- govu kasniju radnu sposobnost. Osjećao bi bol u tom ramenu nakon, pri- mjerice, otplivanih stotinjak metara slobodnim stilom ili pri ponavljanju napornijih radnji. Kad god bi radio rendgenske snimke, liječnici bi uočili neku anomaliju i pitali ga što mu se dogodilo. U zgradi u koju smo se uselili mi smo bili jedini proleteri, ako ne raču- nam gospođu Mimu, koja se brinula o čistoći cijele zgrade i stanovala je u manjem stanu u potkrovlju. Nasuprot nas bila je fina gospođa Turina, srednjih godina, sama u stanu. O njoj ništa nismo znali, ali mislim da je

imala jednog sina. Ulaz pred njenim vratima bio je uvijek poliran i jedan otirač za cipele, čist i brižljivo postavljen, nikad nije nedostajao. Kakvi smo tada bili i kako smo izgledali, sigurno nismo zasluživali njeno divlje- nje. Ulazili smo u stan u cipelama s ulice, nije bilo nikakva otirača, samo bi se pomelo i manje-više redovito mokrom krpom obrisalo.