Razlika između inačica stranice »Str 086 Dr Franjo Kresnik«

Izvor: Dalmatinski internetski libar
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
(Stvorena nova stranica sa sadržajem: »Dr. Franjo Kresnik Na katu iznad nas, u stanu koji je bio veći od našeg, stanovala je obi- telj Kresnik. Jaroslav Kresnik, profesionalni ribar, sa sup...«.)
 
mNo edit summary
Redak 1: Redak 1:
Dr. Franjo Kresnik
'''Dr. Franjo Kresnik'''<br>
Na katu iznad nas, u stanu koji je bio veći od našeg, stanovala je obi-
<br>
telj Kresnik. Jaroslav Kresnik, profesionalni ribar, sa suprugom Smiljkom,
djecom i svojom majkom, barunicom, dobrom starom ženicom koja je
govorila njemački i dosta slabo hrvatski. Njen suprug, dr. Franjo Kresnik,
graditelj violina, umro je 1943. godine. Jaroslav i Smiljka imali su sina
Jaroslava mlađeg, godinu dana starijeg od mene, i kćerku Mariju, vrsnicu
moje sestre Ivanice (obje rođene 1943).
O dr. Franji Kresniku pisala je Svjetlana Hribar u riječkom Novom listu
23. listopada 2009. godine sljedeće retke:
Franjo Kresnik, bio je rođen 1869. u Beču od majke Bečanke i oca Hrvata
iz Pregrade. Kad je bio još djetetom obitelj se preselila na Sušak, gdje je on
uz pohađanje osnovne škole, privatno učio sviranje violine. Tu je završio i
hrvatsku gimnaziju i umjesto da po svojoj želji ide studirati violinu u Beč,
odlučio je njegov otac da studira nešto „sigurnije”, pa je s odlikom završio
studij medicine u Innsbrucku. Tamo je potom dvije godine asistirao dr. Lo-
osu (od 1888 do 1890), zatim se vraća na Sušak, gdje ordinira kao liječnik
opće prakse. Kažu da bolesnicima nije naplaćivao svoje usluge, već su tre-
bali platiti samo kočijaša, koji bi ga vozio.
Violina mu je bila opsesija, pa se je zahvaljujući velikom prijateljstvu s
češkim violinistom Jaroslavom Kocijanom, počeo intenzivno i profesionalno
baviti violinom kao instrumentom. Medicina mu više nije bila prioritet.
Njegovi mještani su ga smatrali boemom, što je u neku ruku i bio. Boem
genij!
Dvadeset godina zaredom odlazio bi u Cremonu, ostajavši tamo po
više mjeseci, gdje je izučavao tajne gradnje violina, odnosno tajnu njena
zvuka. Izrađivao je kopije Stradivarija 1926 i Guarnerija 1933 a onda je
počeo graditi vlastite violine. O njegovom znanju i umijeću gradnje postoje
precizni zapisi. JAZU objavljuje 1951 njegovo kapitalno djelo: “Studio
sull’antica liuteria italiana”, prevedeno od dr. Ive Frangeša, gdje u detalje
opisuje umijeća cremonskih graditelja violina. Smatrao je da lak igra veliku


ulogu kod gradnje violina. Svoja znanja o laku objavio je 1932 u Parizu
Na katu iznad nas, u stanu koji je bio veći od našeg, stanovala je obitelj Kresnik. Jaroslav Kresnik, profesionalni ribar, sa suprugom Smiljkom, djecom i svojom majkom, barunicom, dobrom starom ženicom koja je govorila njemački i dosta slabo hrvatski. Njen suprug, dr. Franjo Kresnik,  
u svom djelu: “Der altitalienische Geigenlack und seine Eigenschaften mit
graditelj violina, umro je 1943. godine. Jaroslav i Smiljka imali su sina Jaroslava mlađeg, godinu dana starijeg od mene, i kćerku Mariju, vrsnicu moje sestre Ivanice (obje rođene 1943).<br>
Rücksicht auf die Rolle der Härze und ätherischen Öle”. “Staroitalijanski lak
<br>
za violine, uloga smola i eteričnih ulja u njemu“.
Lak je bio porodična tajna obitelji Amato, ali kad su narudžbe narasle
i Amato je počeo zapošljavati vanjske suradnike među kojima su bili i
Stradivari, Ruggieri i Guarneri, tajna laka je usmeno prenesena dalje, ali
do Kresnika nitko ju nije pismeno razotkrio.
Otkrivši tajnu laka, Kresnik počinje sam graditi svoje violine, pri čemu
koristi smreku i javor iz domaćih šuma. Sagradio je 52 violine, na kojima su
svirali poznati majstori: Vaclav Huml, naš Zlatko Baloković, Vaša Prichoda,  
Arrigo Serato i mnogi drugi.
1926 u ondašnjoj Fiume/Rijeci Kresnik je dobio Grand Prix nagradu i
diplomu na međunarodnoj izložbi, u Cremoni je predavao o klasicima
cremonske graditeljske škole. 1938 nagrađen je na velikoj izložbi u Berlinu,  
kao predstavnik Saveza talijanskih obrtnika i talijanske umjetnosti.
Njegov san i dovršeni elaborat o osnivanju Stručne škole za gradnju
violina na Sušaku, spriječio je rat i njegova smrt 1943 godine.  
Toliko iz ondašnjeg Novog lista. U Muzeju grada Rijeke jedno odjelje-
nje posvećeno je Franji Kresniku.
Gospođa Smiljka, ugod-
na, uvijek dobro raspolo-
žena, godina moje majke,
dolazila bi često k nama
da joj ispečemo njen kolač
u našoj maloj pećici, koju
smo mi zvali „kozica“, zbog
visokih i tankih noga. Val-
jda nije imala svoju dobru
peć. Mlađi Jaroslav išao je
u školu u zgradi sušačke
gimnazije. Nadimak mu je
bio Tićo. Sestra mu Marija, nadimka Koka, učila je svirati violinu. Po nju
bi došla jedna prijateljica. Noseći violinu, zaustavila bi se na suprotnoj
strani ulice, točno nasuprot našega stana i fućkala bi uvijek istih par tak-
tova melodije iz opere „Carmen“. Tako bi dala Koki na znanje da je došla
po nju.


Ja, naravno, tada nisam imao pojma da postoji neka opera „Carmen“,  
O dr. Franji Kresniku pisala je Svjetlana Hribar u riječkom Novom listu 23. listopada 2009. godine sljedeće retke:<br>
možda mi je samo naziv bio poznat jer su na početku naše ulice, na svo-
 
jevrsnoj oglasnoj tabli, bili redovito lijepljeni plakati za izvedbe u Hr-
''Franjo Kresnik, bio je rođen 1869. u Beču od majke Bečanke i oca Hrvata iz Pregrade. Kad je bio još djetetom obitelj se preselila na Sušak, gdje je on uz pohađanje osnovne škole, privatno učio sviranje violine. Tu je završio i hrvatsku gimnaziju i umjesto da po svojoj želji ide studirati violinu u Beč, odlučio je njegov otac da studira nešto „sigurnije”, pa je s odlikom završio studij medicine u Innsbrucku. Tamo je potom dvije godine asistirao dr. Loosu (od 1888 do 1890), zatim se vraća na Sušak, gdje ordinira kao liječnik
vatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Iako je moj sluh za glazbu  
opće prakse. Kažu da bolesnicima nije naplaćivao svoje usluge, već su trebali platiti samo kočijaša, koji bi ga vozio.''<br>
jadan, tu melodiju sam upamtio. Opere sam počeo posjećivati tek pred  
<br>
par godina. „Carmen” sam gledao dva puta: prvi put na jednoj ljetnoj po-
 
zornici u švicarskoj provinciji u Schinznach-Badu, i to djelomice po kiši,  
''Violina mu je bila opsesija, pa se je zahvaljujući velikom prijateljstvu s češkim violinistom Jaroslavom Kocijanom, počeo intenzivno i profesionalno
koja je za vrijeme predstave počela lagano padati, a drugi put u Pragu.  
baviti violinom kao instrumentom. Medicina mu više nije bila prioritet. Njegovi mještani su ga smatrali boemom, što je u neku ruku i bio. Boem genij!''<br>
Gledajući „Carmen”, sjetio sam se zviždanja melodije iz pedesetih na Su-
<br>
šaku. Tom melodijom torero42 Escamillo (bariton) poziva ljude u arenu,  
 
da prisustvuju bikoborbi43.  
''Dvadeset godina zaredom odlazio bi u Cremonu, ostajavši tamo po
Koka bi se spustila niz stepenice i zajedno bi išle vježbati violinu.  
više mjeseci, gdje je izučavao tajne gradnje violina, odnosno tajnu njena zvuka. Izrađivao je kopije Stradivarija 1926 i Guarnerija 1933 a onda je počeo graditi vlastite violine. O njegovom znanju i umijeću gradnje postoje precizni zapisi. JAZU objavljuje 1951 njegovo kapitalno djelo: “Studio sull’antica liuteria italiana”, prevedeno od dr. Ive Frangeša, gdje u detalje
opisuje umijeća cremonskih graditelja violina. Smatrao je da lak igra veliku ulogu kod gradnje violina. Svoja znanja o laku objavio je 1932 u Parizu u svom djelu: “Der altitalienische Geigenlack und seine Eigenschaften mit Rücksicht auf die Rolle der Härze und ätherischen Öle”. “Staroitalijanski lak za violine, uloga smola i eteričnih ulja u njemu“.''<br>
<br>
 
''Lak je bio porodična tajna obitelji Amato, ali kad su narudžbe narasle i Amato je počeo zapošljavati vanjske suradnike među kojima su bili i Stradivari, Ruggieri i Guarneri, tajna laka je usmeno prenesena dalje, ali do Kresnika nitko ju nije pismeno razotkrio.''<br>
<br>
 
Otkrivši tajnu laka, Kresnik počinje sam graditi svoje violine, pri čemu koristi smreku i javor iz domaćih šuma. Sagradio je 52 violine, na kojima su ''svirali poznati majstori: Vaclav Huml, naš Zlatko Baloković, Vaša Prichoda, Arrigo Serato i mnogi drugi.''<br>
<br>
 
''1926 u ondašnjoj Fiume/Rijeci Kresnik je dobio Grand Prix nagradu i diplomu na međunarodnoj izložbi, u Cremoni je predavao o klasicima cremonske graditeljske škole. 1938 nagrađen je na velikoj izložbi u Berlinu, kao predstavnik Saveza talijanskih obrtnika i talijanske umjetnosti''.<br>
<br>
 
''Njegov san i dovršeni elaborat o osnivanju Stručne škole za gradnju violina na Sušaku, spriječio je rat i njegova smrt 1943 godine.''<br><br>
 
Toliko iz ondašnjeg Novog lista. U Muzeju grada Rijeke jedno odjeljenje posvećeno je Franji Kresniku.<br>
<br>
 
<gallery mode=packed heights=650px>
Datoteka:Toreador from Carmen.jpg
</gallery><br>
 
Gospođa Smiljka, ugodna, uvijek dobro raspoložena, godina moje majke, dolazila bi često k nama
da joj ispečemo njen kolač u našoj maloj pećici, koju smo mi zvali „kozica“, zbog visokih i tankih noga. Valjda nije imala svoju dobru peć. Mlađi Jaroslav išao je u školu u zgradi sušačke
gimnazije. Nadimak mu je bio Tićo. Sestra mu Marija, nadimka Koka, učila je svirati violinu. Po nju bi došla jedna prijateljica. Noseći violinu, zaustavila bi se na suprotnoj
strani ulice, točno nasuprot našega stana i fućkala bi uvijek istih par taktova melodije iz opere „Carmen“. Tako bi dala Koki na znanje da je došla po nju.<br>
<br>
 
Ja, naravno, tada nisam imao pojma da postoji neka opera „Carmen“, možda mi je samo naziv bio poznat jer su na početku naše ulice, na svojevrsnoj oglasnoj tabli, bili redovito lijepljeni plakati za izvedbe u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Iako je moj sluh za glazbu  
jadan, tu melodiju sam upamtio. Opere sam počeo posjećivati tek pred par godina. „Carmen” sam gledao dva puta: prvi put na jednoj ljetnoj pozornici u švicarskoj provinciji u Schinznach-Badu, i to djelomice po kiši, koja je za vrijeme predstave počela lagano padati, a drugi put u Pragu. Gledajući „Carmen”, sjetio sam se zviždanja melodije iz pedesetih na Sušaku. Tom melodijom torero<ref>torrero (španj.) – toreador</ref> Escamillo (bariton) poziva ljude u arenu, da prisustvuju bikoborbi<ref>bikoborba (slov.) – borba bikova</ref>.<br>
<br>
Koka bi se spustila niz stepenice i zajedno bi išle vježbati violinu.<br>
<br>
Nasuprot Kresnika, na istom katu, stanovala je gospođa Matić. Imala  
Nasuprot Kresnika, na istom katu, stanovala je gospođa Matić. Imala  
je više sijamskih mačaka koje su često stajale na prozoru stana. Matićkin  
je više sijamskih mačaka koje su često stajale na prozoru stana. Matićkin muž bio je pomorski kapetan i ne sjećam se da sam ga ikada vidio. Iznad Kresnika stanovali su Rechnitzeri, stariji bračni par. On umirovljeni inže-
muž bio je pomorski kapetan i ne sjećam se da sam ga ikada vidio. Iznad  
njer, ona profesorica njemačkog i francuskog. On je nosio naočale, ona ne. Imala je velike podočnjake i debele mesnate usne, koje su zračile prezir i gađenje. Bar se meni tako činilo. Bila je dosta debela, velikih obješenih  
Kresnika stanovali su Rechnitzeri, stariji bračni par. On umirovljeni inže-
sisa koje su se stapale s povelikim trbuhom.<br>
njer, ona profesorica njemačkog i francuskog. On je nosio naočale, ona ne.  
<br>
Imala je velike podočnjake i debele mesnate usne, koje su zračile prezir  
 
i gađenje. Bar se meni tako činilo. Bila je dosta debela, velikih obješenih  
sisa koje su se stapale s povelikim trbuhom.





Inačica od 12. studenoga 2021. u 08:21

Dr. Franjo Kresnik

Na katu iznad nas, u stanu koji je bio veći od našeg, stanovala je obitelj Kresnik. Jaroslav Kresnik, profesionalni ribar, sa suprugom Smiljkom, djecom i svojom majkom, barunicom, dobrom starom ženicom koja je govorila njemački i dosta slabo hrvatski. Njen suprug, dr. Franjo Kresnik, graditelj violina, umro je 1943. godine. Jaroslav i Smiljka imali su sina Jaroslava mlađeg, godinu dana starijeg od mene, i kćerku Mariju, vrsnicu moje sestre Ivanice (obje rođene 1943).

O dr. Franji Kresniku pisala je Svjetlana Hribar u riječkom Novom listu 23. listopada 2009. godine sljedeće retke:

Franjo Kresnik, bio je rođen 1869. u Beču od majke Bečanke i oca Hrvata iz Pregrade. Kad je bio još djetetom obitelj se preselila na Sušak, gdje je on uz pohađanje osnovne škole, privatno učio sviranje violine. Tu je završio i hrvatsku gimnaziju i umjesto da po svojoj želji ide studirati violinu u Beč, odlučio je njegov otac da studira nešto „sigurnije”, pa je s odlikom završio studij medicine u Innsbrucku. Tamo je potom dvije godine asistirao dr. Loosu (od 1888 do 1890), zatim se vraća na Sušak, gdje ordinira kao liječnik opće prakse. Kažu da bolesnicima nije naplaćivao svoje usluge, već su trebali platiti samo kočijaša, koji bi ga vozio.

Violina mu je bila opsesija, pa se je zahvaljujući velikom prijateljstvu s češkim violinistom Jaroslavom Kocijanom, počeo intenzivno i profesionalno baviti violinom kao instrumentom. Medicina mu više nije bila prioritet. Njegovi mještani su ga smatrali boemom, što je u neku ruku i bio. Boem genij!

Dvadeset godina zaredom odlazio bi u Cremonu, ostajavši tamo po više mjeseci, gdje je izučavao tajne gradnje violina, odnosno tajnu njena zvuka. Izrađivao je kopije Stradivarija 1926 i Guarnerija 1933 a onda je počeo graditi vlastite violine. O njegovom znanju i umijeću gradnje postoje precizni zapisi. JAZU objavljuje 1951 njegovo kapitalno djelo: “Studio sull’antica liuteria italiana”, prevedeno od dr. Ive Frangeša, gdje u detalje opisuje umijeća cremonskih graditelja violina. Smatrao je da lak igra veliku ulogu kod gradnje violina. Svoja znanja o laku objavio je 1932 u Parizu u svom djelu: “Der altitalienische Geigenlack und seine Eigenschaften mit Rücksicht auf die Rolle der Härze und ätherischen Öle”. “Staroitalijanski lak za violine, uloga smola i eteričnih ulja u njemu“.

Lak je bio porodična tajna obitelji Amato, ali kad su narudžbe narasle i Amato je počeo zapošljavati vanjske suradnike među kojima su bili i Stradivari, Ruggieri i Guarneri, tajna laka je usmeno prenesena dalje, ali do Kresnika nitko ju nije pismeno razotkrio.

Otkrivši tajnu laka, Kresnik počinje sam graditi svoje violine, pri čemu koristi smreku i javor iz domaćih šuma. Sagradio je 52 violine, na kojima su svirali poznati majstori: Vaclav Huml, naš Zlatko Baloković, Vaša Prichoda, Arrigo Serato i mnogi drugi.

1926 u ondašnjoj Fiume/Rijeci Kresnik je dobio Grand Prix nagradu i diplomu na međunarodnoj izložbi, u Cremoni je predavao o klasicima cremonske graditeljske škole. 1938 nagrađen je na velikoj izložbi u Berlinu, kao predstavnik Saveza talijanskih obrtnika i talijanske umjetnosti.

Njegov san i dovršeni elaborat o osnivanju Stručne škole za gradnju violina na Sušaku, spriječio je rat i njegova smrt 1943 godine.


Toliko iz ondašnjeg Novog lista. U Muzeju grada Rijeke jedno odjeljenje posvećeno je Franji Kresniku.


Gospođa Smiljka, ugodna, uvijek dobro raspoložena, godina moje majke, dolazila bi često k nama da joj ispečemo njen kolač u našoj maloj pećici, koju smo mi zvali „kozica“, zbog visokih i tankih noga. Valjda nije imala svoju dobru peć. Mlađi Jaroslav išao je u školu u zgradi sušačke gimnazije. Nadimak mu je bio Tićo. Sestra mu Marija, nadimka Koka, učila je svirati violinu. Po nju bi došla jedna prijateljica. Noseći violinu, zaustavila bi se na suprotnoj strani ulice, točno nasuprot našega stana i fućkala bi uvijek istih par taktova melodije iz opere „Carmen“. Tako bi dala Koki na znanje da je došla po nju.

Ja, naravno, tada nisam imao pojma da postoji neka opera „Carmen“, možda mi je samo naziv bio poznat jer su na početku naše ulice, na svojevrsnoj oglasnoj tabli, bili redovito lijepljeni plakati za izvedbe u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Iako je moj sluh za glazbu jadan, tu melodiju sam upamtio. Opere sam počeo posjećivati tek pred par godina. „Carmen” sam gledao dva puta: prvi put na jednoj ljetnoj pozornici u švicarskoj provinciji u Schinznach-Badu, i to djelomice po kiši, koja je za vrijeme predstave počela lagano padati, a drugi put u Pragu. Gledajući „Carmen”, sjetio sam se zviždanja melodije iz pedesetih na Sušaku. Tom melodijom torero[1] Escamillo (bariton) poziva ljude u arenu, da prisustvuju bikoborbi[2].

Koka bi se spustila niz stepenice i zajedno bi išle vježbati violinu.

Nasuprot Kresnika, na istom katu, stanovala je gospođa Matić. Imala je više sijamskih mačaka koje su često stajale na prozoru stana. Matićkin muž bio je pomorski kapetan i ne sjećam se da sam ga ikada vidio. Iznad Kresnika stanovali su Rechnitzeri, stariji bračni par. On umirovljeni inže- njer, ona profesorica njemačkog i francuskog. On je nosio naočale, ona ne. Imala je velike podočnjake i debele mesnate usne, koje su zračile prezir i gađenje. Bar se meni tako činilo. Bila je dosta debela, velikih obješenih sisa koje su se stapale s povelikim trbuhom.


  1. torrero (španj.) – toreador
  2. bikoborba (slov.) – borba bikova