Str 088 ALGA

ALGA

Na istoj strani ulice, ali odvojena od naše zgrade desetak metara širokim stepenicama koje su povezivale Šetalište XIII divizije 9 i gornju ulicu, ulicu Janka Polića Kamova, bila je zgrada od pet katova koju smo zvali ALGA jer su na fasadi zgrade, ispod prozora prvoga kata bila velika slova A L G A. To je morala biti firma koja je proizvodila jedan tekući napitak/lijek. Nekoliko bi se kapi nakapalo na kockicu šećera i stavilo u usta. Taj se proizvod zvao Alga i bio je pakiran u oko petnaestak centimetara visoke i plosnate bočice zeleno-plave boje. Dominirao je osvježavajući mentol, ali bilo je tu mnogo aromatičnih trava, mali dodatak alkohola i... Mora da je bio protiv prehlade, kašlja i sličnih teškoća. Olakšavao je disanje.

Mislim da je ta firma postojala do Drugog svjetskog rata ili možda i nešto duže, ali kada smo mi stigli na Sušak, na cijelom prvom katu zgrade, gdje je prije bila uprava firme, bila je milicijska stanica. U zgradu ALGE ulazilo se sa sredine prije spomenutog stepeništa. Od ulaza, desno gore vodile su stepenice prvo do milicije, a onda još više gore do stanova na katovima. Samo nekoliko stepenica vodilo je lijevo dolje do vrata podruma, koja su bila zaključana. Gornji dio vrata bio je djelomično ostakljen, sastavljen od više staklenih segmenata. Jesmo li mi, djeca iz klape, razbili jedno okno ili je već bilo razbijeno, nije više bitno. Kroz njega smo se mi manji i sitniji s puno muke provukli i ušli u podrum, gdje je u kartonima bilo zapakirano mnogo bočica Alge. Jasno da smo se poslužili i nekoliko bočica prisvojili.

Ispod milicije u prizemlju je bio jedan postolar, jedna prodavaonica živežnih namirnica, krojač Đuro Bermanec i jedna elektro-radiona. Vlasnik radionice Anton imao je mali Fiat Topolino, koji je stajao pred radnjom.

Sljedeća stambena zgrada u nizu bila je isto tako visoka kao ALGA, a u prizemlju su bile samo garaže s rolo-vratima. Tu smo igrali nogomet krpašem; širina vrata srednje garaže bila je veličina gola – tu smo uvijek igrali na jedan gol. Cestom bi tek svakih pola sata prošlo neko vozilo.Tu zgradu smo zvali Kauzlarić, vjerojatno po predratnom investitoru. U njoj je još uvijek stanovala jedna obitelj toga prezimena. Između ALGE i zgrade Kauzlarić bio je uzak prazan prostor koji smo mi djeca pokušali urediti za naše malo nogometno igralište. Teren nije bio ravan, pa smo brzo vidjeli da je to za nas prevelik zalogaj. Jednom kasnije, kada je moja obitelj napustila Sušak i kada smo se vratili u Dalmaciju, ta praznina je ispunjena – sagrađena je zgrada koja se dobro uklopila između tih dviju postojećih. Na slici 33. malo je uvučena.

Nasuprot naše zgrade, preko puta ulice bile su tri zgrade u nizu, po veličini usporedive s našom. Odmah nasuprot nas, na trećem katu, pri vrhu stanovala je Sonja, fina prostitutka. Izgledala je kao kurtizana, ne više najmlađa. Klijenti su joj vjerojatno bili kapetani i oficiri brodova. Bila je uvijek dotjerana od glave do pete – „kot iz škatljice”, rekla bi moja žena. Po Sonju bi došla jedna prijateljica, zaposlena u istoj branši, i dozivala je s ulice. Ponekad bi po nju došla ili je dovela jedna velika američka limuzina. Imala je i jednog sinčića. U istoj je zgradi stanovao i jedan momak, nešto stariji od mene, koji je imao jednu novu novcatu biciklu, lijepe svijetlo zelene boje, marke Wanderer. Tek puno godina kasnije, kada sam se 1973. preselio u Njemačku, saznao sam da je bavarska firma Wanderer jedno vrijeme proizvodila i automobile, ali nije se dugo održala.

Na početku smo nogomet igrali krpašem, ali je malo kasnije jedan postolar u Rijeci na putničkoj obali počeo izrađivati prave, kožne lopte s unutarnjim gumenim dijelom koji bi se napuhao, a zatim kožni otvor kao cipela zažnirao. Nekako je istovremeno i „Borovo” počelo proizvoditi lopte, ali gumene, koje su bile lagane i ne tako dobre kao kožne. Nogomet smo igrali međusobno, ali i protiv drugih klapa na Sušaku.