Razlika između inačica stranice »Str 090 Naša klapa«

Izvor: Dalmatinski internetski libar
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
(Stvorena nova stranica sa sadržajem: »Naša klapa U našoj su klapi bili: Dragutin Katunar Braco, Nikola Opačić Kljova (imao je velike zube), braća Dokmanović, Mario Ćuković, Tomislav...«.)
 
mNo edit summary
 
(Nisu prikazane 2 međuinačice istog suradnika)
Redak 1: Redak 1:
Naša klapa
'''Naša klapa'''<br>
U našoj su klapi bili: Dragutin Katunar Braco, Nikola Opačić Kljova
<br>
(imao je velike zube), braća Dokmanović, Mario Ćuković, Tomislav Ma-
strović Tomi, braća Rudi i Vlado Smojver i ja. Ponekad bi nam se pridru-
žili i Jaroslav Kresnik Tićo, Tomijev stariji brat Jurica, Ivica Domić, Kefa i
još poneko.
Katunar je živio sa sestrom i majkom; bio je dijete razvedenih rodi-
telja. Majka je radila u ugostiteljstvu, a sestra se ubrzo udala, tako da je
najveći dio dana bio sam. Otac ga je često posjećivao, išli bi u šetnju ili
slastičarnu. Kod Brace smo ludovali po stanu, često skakali s ormara na
postelju. Braco je bio vrlo brz, sanjao je Jesseja Owensa i uvijek pričao o
tom Afroamerikancu koji je na Olimpijadi u Berlinu 1936. osvojio četiri
zlatne medalje, u disciplinama na 100, 200 i 4 x 100 metara te u skoku


91
U našoj su klapi bili: Dragutin Katunar Braco, Nikola Opačić Kljova (imao je velike zube), braća Dokmanović, Mario Ćuković, Tomislav Mastrović Tomi, braća Rudi i Vlado Smojver i ja. Ponekad bi nam se pridružili i Jaroslav Kresnik Tićo, Tomijev stariji brat Jurica, Ivica Domić, Kefa i još poneko.<br>
u dalj, što je Hitleru teško „palo na štumak”. Braco se često utrkivao s  
<br>
automobilima koji bi naišli našom jednosmjernom ulicom. Kad bi vidio  
 
da se auto približava, i on bi, onako spontano, bez zagrijavanja, „dao gas”  
Katunar je živio sa sestrom i majkom; bio je dijete razvedenih roditelja. Majka je radila u ugostiteljstvu, a sestra se ubrzo udala, tako da je najveći dio dana bio sam. Otac ga je često posjećivao, išli bi u šetnju ili
i trčao uz auto stotinjak metara. Stanovao je na prvom katu zgrade bliže  
slastičarnu. Kod Brace smo ludovali po stanu, često skakali s ormara na postelju. Braco je bio vrlo brz, sanjao je Jesseja Owensa i uvijek pričao o tom Afroamerikancu koji je na Olimpijadi u Berlinu 1936. osvojio četiri zlatne medalje, u disciplinama na 100, 200 i 4 x 100 metara te u skoku u dalj, što je Hitleru teško „palo na štumak”. Braco se često utrkivao s automobilima koji bi naišli našom jednosmjernom ulicom. Kad bi vidio da se auto približava, i on bi, onako spontano, bez zagrijavanja, „dao gas” i trčao uz auto stotinjak metara. Stanovao je na prvom katu zgrade bliže Piramidi, u kojoj je u prizemlju stanovala i obitelj Nikole, Kljove. I Opačići su bili proleteri: otac je bio fizički radnik, a majka Marta podebela kućanica sporih kretnji i gotovo jedina žena u ulici s kojom se moja majka dosta dobro razumjela. Nikola je imao jednu stariju sestru, Radojku. Opačići su se doselili negdje iz dalmatinskog zaleđa.<br>
Piramidi, u kojoj je u prizemlju stanovala i obitelj Nikole, Kljove. I Opačići  
<br>
su bili proleteri: otac je bio fizički radnik, a majka Marta podebela kućani-
 
ca sporih kretnji i gotovo jedina žena u ulici s kojom se moja majka dosta  
Dokmanovići, stariji brat Rade i mlađi Đorđe, doselili su se iz Moravica u Gorskom kotaru. Otac im je radio na željeznici. Rade je bio veoma talentiran golman i vrlo je rano postao vratar sušačkog nogometnog kluba Orijent. Oni su stanovali u starijoj, manjoj zgradi nasuprot naše zgrade i ALGE, a tu je stanovala i obitelj Marija Ćukovića. Mario je imao maćehu,  
dobro razumjela. Nikola je imao jednu stariju sestru, Radojku. Opačići su  
koja se nama djeci činila dobra. Otac mu je bio radnik u luci. Mario je bio moj vršnjak, ali u životu nisam sreo takvo dijete kakav je bio on. Znao je biti strašno svirep; meni je bez ikakva razloga prilijepio pljusku kada smo se u ljeto 1950. vozili Tićotovom batanom. Nisam ni zaplakao. Bio sam ponosan, nisam mu htio dati gušta jer sam znao da je očekivao da ću se rascmizdriti. Druga djeca su se čudila što ne plačem. Jednom je uhvatio mačku, zavezao joj konopac oko vrata i njome vitlao po zraku. Drugom prilikom je slikovito pričao – vjerojatno izmislio priču – kako je netko  
se doselili negdje iz dalmatinskog zaleđa.
prepao njegovog oca i tražio da mu izruči novčanik. A otac da je posegnuo rukom u unutarnji džep sakoa, ali da je umjesto novčanika munjevito izletjela pesnica, koja je oborila nasilnika. Često sam u svom životu razmišljao o njemu. Kako je moguće da se u djetetu nakupi toliko otrova, toliko nasilja? I danas se pitam kako je završio.<br>
Dokmanovići, stariji brat Rade i mlađi Đorđe, doselili su se iz Moravica  
<br>
u Gorskom kotaru. Otac im je radio na željeznici. Rade je bio veoma ta-
 
lentiran golman i vrlo je rano postao vratar sušačkog nogometnog kluba  
<gallery mode=packed heights=650px>
Orijent. Oni su stanovali u starijoj, manjoj zgradi nasuprot naše zgrade i  
Datoteka:Skola Centar na Susaku.jpg
ALGE, a tu je stanovala i obitelj Marija Ćukovića. Mario je imao maćehu,  
</gallery><br>
koja se nama djeci činila dobra. Otac mu je bio radnik u luci. Mario je bio  
 
moj vršnjak, ali u životu nisam sreo takvo dijete kakav je bio on. Znao je  
Što god da smo kao društvo radili, a bavili smo se svim i svačim i uvlačili se svugdje, braća Smojver strahovito su pazili da ne uprljaju uvijek  
biti strašno svirep; meni je bez ikakva razloga prilijepio pljusku kada smo  
besprijekorno čistu odjeću i obuću. Majčina upozorenja pratila su ih stalno kao Damoklov mač. Tomi Mastrović bio je dijete intelektualaca: majka nastavnica, otac viši službenik. Stanovali su u ALGI. Tomi je bio godinu dana mlađi i nešto niži od mene. S njime sam se najbolje slagao. Kad sam u zadnjem razredu osmogodišnje škole bio s Pećina prebačen u Osnovnu školu Centar, ispod Sušačkog nebodera, nasuprot Građevinskog tehnikuma, u koji je tada išao Krapljanin Joso Curavić Maconjin, otac Talijana Aljoše Curavića iz Kopra, Tomijeva mama bila mi je nastavnica francuskog. Jednom kad smo trebali pisati školsku zadaću, bio sam kod Tomija u stanu i on mi je pokazao pitanja koja su sutradan bila dio zadaće. Tako sam se mogao dobro pripremiti. Tu sam tajnu predao i dvjema curama iz razreda, Jagodi Kučić i Zlatki Kovačić. Svi smo, naravno, dobili najbolje ocjene. S Tomijem sam spajao i lijepio odreske otrganih kino-ulaznica
se u ljeto 1950. vozili Tićotovom batanom. Nisam ni zaplakao. Bio sam  
kako bismo se prošvercali u kino. Vratar, kontrolor na ulazu, otkinuo bi dio ulaznice i bacio ga u koš iza sebe. Ulazeći u gužvi pored njega, zagrabili bismo u koš i u džep strpali otkinute odreske, koje smo onda doma u miru kombinirali s drugom polovicom, koju smo zadržali. Ako bi kino bilo puno, kao kad bi se prikazivao, primjerice, „Grof Monte Cristo” sa Jeanom Maraisom ili „Ivanhoe” s Elizabeth i Robertom Taylorom, sjedili bismo na stepenicama, inače na neprodanim sjedalima, a nekada i na preklopnima na krajevima redova.<br>
ponosan, nisam mu htio dati gušta jer sam znao da je očekivao da ću se  
<br>
rascmizdriti. Druga djeca su se čudila što ne plačem. Jednom je uhvatio  
mačku, zavezao joj konopac oko vrata i njome vitlao po zraku. Drugom  
Često smo se švercali u kino, što je u ono vrijeme bilo puno jednostavnije nego danas, kada uz kino-kartu obvezno nosiš veliki škartoc pun kokica, pečenog kukuruznog zrnja, i veliku plastičnu bocu Coca-Cole, da se ne bi umrlo od žeđi i gladi dok film ne završi. Pred prikazivanje filma koji smo htjeli gledati, obvezno je bila takozvana predigra. „Zastava film” iz Beograda prikazivao bi što se u zadnjih mjesec dana dogodilo u Jugoslaviji i u svijetu. Naravno, dominirali su domaća politika i propaganda – putovanja druga Tita
prilikom je slikovito pričao – vjerojatno izmislio priču – kako je netko  
po svijetu, najčešće školskim brodom JRM<ref>JRM – Jugoslavenska ratna mornarica</ref> Galebom, uz pratnju jednoga do dva trgovačka broda koji su prevozili... Što? Hranu i piće za duga putovanja i mnogobrojnu pratnju? Ili možda i oružje za prijateljske zemlje u Aziji i Africi? To je bilo vrijeme kada je Tito bio jedan od osnivača i vođa takozvanog Bloka
prepao njegovog oca i tražio da mu izruči novčanik. A otac da je pose-
nezavisnih, zemalja koje nisu bile formalno ni komunističke (pod uplivom SSSR-a) niti kapitalističke (pod uplivom zapadnih moćnih država). Putovalo
gnuo rukom u unutarnji džep sakoa, ali da je umjesto novčanika munje-
se u Alžir Ben Belli, koji se tada borio da se oslobodi francuskog kolonijalizma, putovalo se u Indoneziju Sukarnu, u Indiju Nehruu, u Burmu U Nuu, kasnije generalnom sekretaru UN-a, putovalo se u Perziju do šaha Reze Pahlavija, u Etiopiju do cara Haile Selassija, u Egipat do Nasera, u Libiju Gadafiju, putovalo se u Irak, Siriju, Ganu i mnoge druge azijske i afričke države. Sva ta putovanja i prisne veze Jugoslavije s tim zemljama omogućile su jugoslavenskim poduzećima da tamo dobiju unosne poslove.<br>
vito izletjela pesnica, koja je oborila nasilnika. Često sam u svom životu  
<br>
razmišljao o njemu. Kako je moguće da se u djetetu nakupi toliko otrova,  
toliko nasilja? I danas se pitam kako je završio.
Što god da smo kao društvo radili, a bavili smo se svim i svačim i uvla-
čili se svugdje, braća Smojver strahovito su pazili da ne uprljaju uvijek  
besprijekorno čistu odjeću i obuću. Majčina upozorenja pratila su ih stal-
no kao Damoklov mač. Tomi Mastrović bio je dijete intelektualaca: majka  
nastavnica, otac viši službenik. Stanovali su u ALGI. Tomi je bio godinu  
dana mlađi i nešto niži od mene. S njime sam se najbolje slagao. Kad sam  
u zadnjem razredu osmogodišnje škole bio s Pećina prebačen u Osnovnu  
školu Centar, ispod Sušačkog nebodera, nasuprot Građevinskog tehni-
kuma, u koji je tada išao Krapljanin Joso Curavić Maconjin, otac Talijana  
Aljoše Curavića iz Kopra, Tomijeva mama bila mi je nastavnica francu-
skog. Jednom kad smo trebali pisati školsku zadaću, bio sam kod Tomija


u stanu i on mi je pokazao pitanja koja su sutradan bila dio zadaće. Tako
sam se mogao dobro pripremiti. Tu sam tajnu predao i dvjema curama
iz razreda, Jagodi Kučić i Zlatki Kovačić. Svi smo, naravno, dobili najbo-
lje ocjene. S Tomijem sam spajao i lijepio odreske otrganih kino-ulaznica
kako bismo se prošvercali u kino. Vratar, kontrolor na ulazu, otkinuo bi
dio ulaznice i bacio ga u koš iza sebe. Ulazeći u gužvi pored njega, zagra-
bili bismo u koš i u džep strpali otkinute odreske, koje smo onda doma
u miru kombinirali s drugom polovicom, koju smo zadržali. Ako bi kino
bilo puno, kao kad bi se prikazivao, primjerice, „Grof Monte Cristo” sa
Jeanom Maraisom ili „Ivanhoe” s Elizabeth i Robertom Taylorom, sjedili
bismo na stepenicama, inače na neprodanim sjedalima, a nekada i na pre-
klopnima na krajevima redova.
Često smo se švercali u kino, što je u ono vrijeme bilo puno jednostav-
nije nego danas, kada uz kino-kartu obvezno nosiš veliki škartoc pun koki-
ca, pečenog kukuruznog zrnja, i veliku plastičnu bocu Coca-Cole, da se ne
bi umrlo od žeđi i gladi dok film ne završi. Pred prikazivanje filma koji smo
htjeli gledati, obvezno je bila takozvana predigra. „Zastava film” iz Beograda
prikazivao bi što se u zadnjih mjesec dana dogodilo u Jugoslaviji i u svijetu.
Naravno, dominirali su domaća politika i propaganda – putovanja druga Tita
po svijetu, najčešće školskim brodom JRM44 Galebom, uz pratnju jednoga do
dva trgovačka broda koji su prevozili... Što? Hranu i piće za duga putovanja i
mnogobrojnu pratnju? Ili možda i oružje za prijateljske zemlje u Aziji i Africi?
To je bilo vrijeme kada je Tito bio jedan od osnivača i vođa takozvanog Bloka
nezavisnih, zemalja koje nisu bile formalno ni komunističke (pod uplivom
SSSR-a) niti kapitalističke (pod uplivom zapadnih moćnih država). Putovalo
se u Alžir Ben Belli, koji se tada borio da se oslobodi francuskog kolonijaliz-
ma, putovalo se u Indoneziju Sukarnu, u Indiju Nehruu, u Burmu U Nuu, ka-
snije generalnom sekretaru UN-a, putovalo se u Perziju do šaha Reze Pahla-
vija, u Etiopiju do cara Haile Selassija, u Egipat do Nasera, u Libiju Gadafiju,
putovalo se u Irak, Siriju, Ganu i mnoge druge azijske i afričke države. Sva ta
putovanja i prisne veze Jugoslavije s tim zemljama omogućile su jugoslaven-
skim poduzećima da tamo dobiju unosne poslove.





Posljednja izmjena, načinjena 16. studenoga 2021. u 06:09

Naša klapa

U našoj su klapi bili: Dragutin Katunar Braco, Nikola Opačić Kljova (imao je velike zube), braća Dokmanović, Mario Ćuković, Tomislav Mastrović Tomi, braća Rudi i Vlado Smojver i ja. Ponekad bi nam se pridružili i Jaroslav Kresnik Tićo, Tomijev stariji brat Jurica, Ivica Domić, Kefa i još poneko.

Katunar je živio sa sestrom i majkom; bio je dijete razvedenih roditelja. Majka je radila u ugostiteljstvu, a sestra se ubrzo udala, tako da je najveći dio dana bio sam. Otac ga je često posjećivao, išli bi u šetnju ili slastičarnu. Kod Brace smo ludovali po stanu, često skakali s ormara na postelju. Braco je bio vrlo brz, sanjao je Jesseja Owensa i uvijek pričao o tom Afroamerikancu koji je na Olimpijadi u Berlinu 1936. osvojio četiri zlatne medalje, u disciplinama na 100, 200 i 4 x 100 metara te u skoku u dalj, što je Hitleru teško „palo na štumak”. Braco se često utrkivao s automobilima koji bi naišli našom jednosmjernom ulicom. Kad bi vidio da se auto približava, i on bi, onako spontano, bez zagrijavanja, „dao gas” i trčao uz auto stotinjak metara. Stanovao je na prvom katu zgrade bliže Piramidi, u kojoj je u prizemlju stanovala i obitelj Nikole, Kljove. I Opačići su bili proleteri: otac je bio fizički radnik, a majka Marta podebela kućanica sporih kretnji i gotovo jedina žena u ulici s kojom se moja majka dosta dobro razumjela. Nikola je imao jednu stariju sestru, Radojku. Opačići su se doselili negdje iz dalmatinskog zaleđa.

Dokmanovići, stariji brat Rade i mlađi Đorđe, doselili su se iz Moravica u Gorskom kotaru. Otac im je radio na željeznici. Rade je bio veoma talentiran golman i vrlo je rano postao vratar sušačkog nogometnog kluba Orijent. Oni su stanovali u starijoj, manjoj zgradi nasuprot naše zgrade i ALGE, a tu je stanovala i obitelj Marija Ćukovića. Mario je imao maćehu, koja se nama djeci činila dobra. Otac mu je bio radnik u luci. Mario je bio moj vršnjak, ali u životu nisam sreo takvo dijete kakav je bio on. Znao je biti strašno svirep; meni je bez ikakva razloga prilijepio pljusku kada smo se u ljeto 1950. vozili Tićotovom batanom. Nisam ni zaplakao. Bio sam ponosan, nisam mu htio dati gušta jer sam znao da je očekivao da ću se rascmizdriti. Druga djeca su se čudila što ne plačem. Jednom je uhvatio mačku, zavezao joj konopac oko vrata i njome vitlao po zraku. Drugom prilikom je slikovito pričao – vjerojatno izmislio priču – kako je netko prepao njegovog oca i tražio da mu izruči novčanik. A otac da je posegnuo rukom u unutarnji džep sakoa, ali da je umjesto novčanika munjevito izletjela pesnica, koja je oborila nasilnika. Često sam u svom životu razmišljao o njemu. Kako je moguće da se u djetetu nakupi toliko otrova, toliko nasilja? I danas se pitam kako je završio.


Što god da smo kao društvo radili, a bavili smo se svim i svačim i uvlačili se svugdje, braća Smojver strahovito su pazili da ne uprljaju uvijek besprijekorno čistu odjeću i obuću. Majčina upozorenja pratila su ih stalno kao Damoklov mač. Tomi Mastrović bio je dijete intelektualaca: majka nastavnica, otac viši službenik. Stanovali su u ALGI. Tomi je bio godinu dana mlađi i nešto niži od mene. S njime sam se najbolje slagao. Kad sam u zadnjem razredu osmogodišnje škole bio s Pećina prebačen u Osnovnu školu Centar, ispod Sušačkog nebodera, nasuprot Građevinskog tehnikuma, u koji je tada išao Krapljanin Joso Curavić Maconjin, otac Talijana Aljoše Curavića iz Kopra, Tomijeva mama bila mi je nastavnica francuskog. Jednom kad smo trebali pisati školsku zadaću, bio sam kod Tomija u stanu i on mi je pokazao pitanja koja su sutradan bila dio zadaće. Tako sam se mogao dobro pripremiti. Tu sam tajnu predao i dvjema curama iz razreda, Jagodi Kučić i Zlatki Kovačić. Svi smo, naravno, dobili najbolje ocjene. S Tomijem sam spajao i lijepio odreske otrganih kino-ulaznica kako bismo se prošvercali u kino. Vratar, kontrolor na ulazu, otkinuo bi dio ulaznice i bacio ga u koš iza sebe. Ulazeći u gužvi pored njega, zagrabili bismo u koš i u džep strpali otkinute odreske, koje smo onda doma u miru kombinirali s drugom polovicom, koju smo zadržali. Ako bi kino bilo puno, kao kad bi se prikazivao, primjerice, „Grof Monte Cristo” sa Jeanom Maraisom ili „Ivanhoe” s Elizabeth i Robertom Taylorom, sjedili bismo na stepenicama, inače na neprodanim sjedalima, a nekada i na preklopnima na krajevima redova.

Često smo se švercali u kino, što je u ono vrijeme bilo puno jednostavnije nego danas, kada uz kino-kartu obvezno nosiš veliki škartoc pun kokica, pečenog kukuruznog zrnja, i veliku plastičnu bocu Coca-Cole, da se ne bi umrlo od žeđi i gladi dok film ne završi. Pred prikazivanje filma koji smo htjeli gledati, obvezno je bila takozvana predigra. „Zastava film” iz Beograda prikazivao bi što se u zadnjih mjesec dana dogodilo u Jugoslaviji i u svijetu. Naravno, dominirali su domaća politika i propaganda – putovanja druga Tita po svijetu, najčešće školskim brodom JRM[1] Galebom, uz pratnju jednoga do dva trgovačka broda koji su prevozili... Što? Hranu i piće za duga putovanja i mnogobrojnu pratnju? Ili možda i oružje za prijateljske zemlje u Aziji i Africi? To je bilo vrijeme kada je Tito bio jedan od osnivača i vođa takozvanog Bloka nezavisnih, zemalja koje nisu bile formalno ni komunističke (pod uplivom SSSR-a) niti kapitalističke (pod uplivom zapadnih moćnih država). Putovalo se u Alžir Ben Belli, koji se tada borio da se oslobodi francuskog kolonijalizma, putovalo se u Indoneziju Sukarnu, u Indiju Nehruu, u Burmu U Nuu, kasnije generalnom sekretaru UN-a, putovalo se u Perziju do šaha Reze Pahlavija, u Etiopiju do cara Haile Selassija, u Egipat do Nasera, u Libiju Gadafiju, putovalo se u Irak, Siriju, Ganu i mnoge druge azijske i afričke države. Sva ta putovanja i prisne veze Jugoslavije s tim zemljama omogućile su jugoslavenskim poduzećima da tamo dobiju unosne poslove.


  1. JRM – Jugoslavenska ratna mornarica