Str 093 Naš kvart, naše nepodopštine

Izvor: Dalmatinski internetski libar
Inačica 18491 od 16. studenoga 2021. u 04:51 koju je unio Dalmapedia (razgovor | doprinosi) (Stvorena nova stranica sa sadržajem: »Naš kvart, naše nepodopštine Od djece i pubertetlija nije za očekivati da se ponašaju razumno i raz- borito. Tako je bilo i s nama. Sušak – od R...«.)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu internetsku enciklopediju Dalmacije, nakon što ih potvrde administratori. Za registraciju klikni ovde!.

Naš kvart, naše nepodopštine Od djece i pubertetlija nije za očekivati da se ponašaju razumno i raz- borito. Tako je bilo i s nama. Sušak – od Rječine, preko Delte, Brajdice, Pe

94 ćina, Plumbuma, Martinšćice, pa skoro sve do Kostrene – bio je naš revir. Posebno južno od željezničke pruge koja je prolazila nasipom uz gornju stranu ulice Janka Polića Kamova. U Martinšćici je tada još stajala napuštena tvornica ribljih konzervi. Iz mora pred njom vadili smo roneći topovske granate promjera desetak i dužine tridesetak centimetara. Čahura je bila od mjedi, a glava od lijeva- nog željeza. Stali bismo raširenih nogu na rub rive i u rukama čvrsto dr- žali čahuru između nogu i udarali njome u kameni rub rive, onim dijelom čahure gdje se mjed i sivo željezo spajaju, sve dok se glava ne bi odvojila i pala u more, a čahura ostala u ruci. Mjed i sivo željezo – mi smo govorili „giza“ – prodavali smo Otpadu na Brajdici i tako došli do džeparca. Bili smo majstori u sakupljanju, i to ne samo starih kovina. Na Plumbumu je tada bila ljevaonica željeza Vulkan, koja je zguru bacala niz padinu prema Martinšćici. Tu zguru smo prebirali i vadili komade kovine, koje smo isto tako prodavali Otpadu. Već je tada počela moja karijera metalurga. Djeca iz Austrije počela su dolaziti ljeti na ferije. Kupali bi se najčešće na Sabljićevu na Pećinama. Nekome od njih jednom su nestale tenisice i oni su to prijavili miliciji. Milicija je pokupila nekoliko nas iz ulice, jer su pretpostavljali da takvo što nije neizvedivo za nas. Doveli su nas u stanicu u ALGI i počeli ispitivati. Budući da nismo ukrali tenisice, nije moglo biti ni rezultata. Milicioner kojega smo zvali Brko, prijetio nam je da će nas strpati u zatvor. Naredio nam je da skinemo vezice s cipela i remene s hla- ča, da se u zatvoru ne bismo objesili, što mi je tek mnogo godina kasnije postalo jasno. Izgleda da je Brko vidio da smo nevini, pa nas je pustio. Drugom jednom prilikom vraćali smo se poslije škole kući i kao obično zaustavili u parku Augusta Cesarca. Bilo nas je troje, odložili smo školske torbe na jednu od klupa i igrali se na travi. Gaženje trave bilo je zabranje- no. Pojavio se čuvar parka, mali koštunjavi starac, i pokupio naše torbe. Nije nam ih dao, već nas je prijavio miliciji. Poštom je došao poziv od suda da se prijavim zbog kršenja javnog reda. Jedan od mnogih razloga da me otac istuče šibom ili kaišem. Uvijek po dlanovima ruku. Budući da sam bio maloljetan, sa mnom je na sud išao moj rođak Ante, koji se u međuvremenu doselio k nama. On je pohađao Višu pomorsku školu, bio je aboniran ili je redovito kupovao Newsweek45; donja ladica jednog od dva ormara u spavaćoj sobi bila ih je puna. Ponekad sam ih listao, bilo je to virenje kroz ključanicu u jedan meni potpuno tuđi svijet.

45 Newsweek – američki tjednik

95 Ovaj put na sudu sam prošao lišo, opet bez zatvora. Na Brajdici, gdje je danas kontejnersko pristanište, odmah uz obalu koja se strmo rušila u dubinu, bile su potopljene dvije maone. Iz njih smo roneći vadili veste za spašavanje, koje su mornari trebali, u slučaju po- trebe, obući i napuhati. Spomenuo sam ih u poglavlju o Krapnu kao šalo- mine, s kojima se učilo plivati. Na tim potopljenim maonama bilo je puno dum-dum metaka46 s crvenim nabojem. Brajdica je u ono vrijeme bila ve- liko skladište drvene građe koja se brodovima izvozila, a još nije bilo ni traga današnjem kontejnerskom terminalu. Na njoj smo se zadržavali če- sto, igrali, sakrivali pod kosu nadstrešnicu koja je štitila dva do tri metra visoko složene daske od kiše. Tu smo skupljali slomljene daske i nosili ih kući za ložiti u „kozici”. Spustiti se na Brajdicu s naše ulice, nije bilo ni jednostavno ni bezopasno. Trebalo je tako kod Majićke prijeći preko že- ljezne ograde dvorišta, spustiti se na jedan mali betonski podest, koji je bio uvučen pod ogradom, dalje se spustiti par metara niz stijene i skočiti na ravan krov (prekriven crnom ljepenkom) jedne barake koja je bila uz stijenu. Tako bismo se, između stijene i barake pripijene uz nju, spustili na Brajdicu. Istim putem nazad, često noseći slomljene daske. Najviše smo se zadržavali na ulici, posebno na stepenicama uz ALGU. Nogomet, „ratovanje”, hodanje na rukama po cesti. Zimi i kada bi padala kiša uvukli bismo se na dva podesta, svaki veličine oko dva kvadratna me- tra, lijevo i desno od prozora na međukatu kuće u kojoj su stanovali Rade, Đorđe i Marijo. Imali smo drvene ploče glatke površine, do jednog metra duge, pola metra široke, na koje bismo nacrtali nogometno igralište i na- pravili male žičane golove s mrežom. Dugmad različite veličine, oblika i boja bili su igrači, a jedno malo dugme bila je lopta. Igrali smo uvijek je- dan protiv drugoga, pritiskali dugme naizmjence, jedan coach47 pa drugi. Dugme-igrač pritisne se od sredine prema dolje drugim dugmetom-nei- gračem ili trzalicom za sviranje gitare tako da igrač poleti i pogodi lopticu tako da ona sa što manje poteza uđe u protivnički gol. Malo slično biljaru. Te su igre bile napete, igralo se na ispadanje, do finala. Sami smo pravili romobile i karete. Zato smo trebali daske, gredicu četverokutnog presjeka za upravljač kareta i po dvije balinjere za romobil i tri za karet. Na karetu su se mogla voziti dvojica: prednji bi sjedio zgr- čenih koljena i upravljao karetom, a drugi bi iza njega stajao na nogama, rukama se držeći za ramena vozača, i gurao jednom nogom ili bi trče-

46 puščano zrno kojemu se vrh pri udaru rascvjeta i nanosi teške rane 47 coach (eng.) – trener, vođa momčadi

96

ći gurao karet, i kad bi uhvatio brzinu, najčešće pred nizbrdicom, skočio na karet. I – juri! Pravi užitak bio nam je spuštati se od Plumbuma dalje nizbrdo do Martinšćice i onda pješke po uzbrdici na kostrenskoj strani, i onda opet spust u uvalu gdje smo ronili topovske granate. U cijeloj toj uvali danas je remontno brodogradilište Viktor Lenac. Tu smo, u Martin- šćici, karetima vozili brzinom i do tridesetak kilometara na sat. Brzina bi rasla, uhvatio bi nas strah, jer kočiti se moglo samo cipelama, koje bi zbog toga brzo bile uništene – još jedan razlog da od oca fasujem batine. Moj je otac redovito kupovao Riječki list, koji se od 1954. zvao Novi list. Kada bi ga zaboravio kupiti, poslao bi mene niz Strossmayerovu ulicu da ga kupim u maloj radnji nasuprot Omladinskog doma (danas Hrvatski dom kulture). Upravo sam bio kupio novine, kad vidim da odozdo, od hotela Continental uzbrdicom stenjući i dimeći se dolazi jedan autobus pun putni- ka i prtljage na krovu. Do te prtljage i krova penjalo se po uskim metalnim ljestvama, koje su bile pozadi na desnoj strani autobusa. Prolazeći pored mene, autobus je bio vrlo spor, i ja se bez velikog razmišljanja zaletim za njim i skočim na ljestve. Autobus je inače prolazio našom ulicom, vozio bi do Kostrene, Kraljevice, Crikvenice. Vozio je sve brže, a ja se nisam mogao odlučiti kada da se odvojim od njega. Znao sam da je od Piramide dalje ulica ravna, bez uspona, i da će biti još brži, pa sam se odlučio upravo tu od- vojiti od autobusa. Spustio sam noge na cestu držeći se rukama za ljestve. Visjeti na ljestvama i pokušavati trčati, bilo je nemoguće. Leteći, noge su mi samo dodirivale cestu, a mene je počela hvatati panika. Otac me poslao po novine, a ja u Kostreni ili Crikvenici? Od straha sam odvojio ruke od ljesta- va, poletio za autobusom i pao na cestu. Osim krvavih oguljenih koljena i ruku, opet sam prošao lišo. Svašta se moglo dogoditi. Opasnosti smo se često nesvjesno izlagali. Jedne zime palo je malo sni- jega koji se s vremenom zaledio. Na trgu pored sušačke gimnazije na- pravljeno je klizalište. Bilo je mnogo djece, zaletiš se i jednostavno kliziš. Što više djece i pokušaja, to duža i skliskija staza, tanki sloj leda na asfal- tu. Bila je na kraju desetak-petnaest metara duga i oko pola metra široka. Opet sam bio na redu. Zaletio sam se brzo misleći doklizati do kraja sta- ze. Noge su mi odletjele naprijed, odvojio sam se od asfalta, pao na leđa i potiljkom glave snažno udario u zaleđeni asfalt. Milijuni zvijezda pred očima, zvonjava u glavi, osjećaj slabosti, muka u želudcu. U proljeće smo ponekad išli loviti ptice. Mislim da je san svakog djeteta uhvatiti pticu. Većina nas je držala u krletki gardeline ili frizeline, lugari

97 ne ili faganele. Od svih su tih ptica gardelini (češljugari) najljepših boja i najljepše pjevaju, ali samo mužjaci. Samice pjevaju vrlo malo i bezvezne melodije. Ja bih gajbu s mojim gardelinom objesio po danu na vanjski zid zgrade, desno od kuhinjskog prozora. U lov se išlo vrlo rano izjutra, u Vežicu, koja je onda bile daleko od zadnjih kuća grada. Dan prije bi se odrezala lijepa grana od hrasta, „hrastić” visine do metra i pol, pripremio bi se bisak, prirodno ljepilo s kojim bi se namazale baketine. To su bili štapići napravljeni od grančica, dužine do petnaestak centimetra, koje bi se pritisnulo u mekani bisak i pomalo okretalo tako dugo dok na njima ne ostane jedan tanji, ravnomjerni sloj tog prirodnog ljepila. Ravnomjerno raspoređene, baketine bi se pričvrstile na grane hrastića, pod to drvce bi se u manjoj gajbici ostavio gardelin koji posebno dobro pjeva, i mi bismo se udaljili, prikriveni i mirni pedesetak metara od hrastića. Ptica u gajbici uvijek popijeva, ali se raspjeva kada čuje jato u letu. Tom vabljenju jato ne bi odoljelo i spustilo bi se na hrastić, na baketine, a i pored, na žbunje koje je okolo raslo. Mi bismo iz zaklona počeli trčati ka hrastiću, a ptice bi se prestrašile i pokušale odletjeti. Izvrnule bi se i ostale visjeti na baketini lamatajući krilima. Trebalo ih je što prije pažljivo odvojiti od baketine i pepelom im očistiti noge. Sezonu kupanja otvarali smo vrlo rano, već početkom aprila skakali smo u more. Od Brajdice pa sve do kupališta Glavanovo bio je naš teren. Prelazili smo tu distancu, dužu od jednog kilometra, hodajući i penjući se uz stijene, uvijek uz more, a da ne smočimo noge, osim na jednom jedi- nom mjestu kod Sabljićeva prema Glavanovu, gdje je trebalo ući u more do bedara u hladnu izvorsku vodu. Naše prioritetno kupalište bio je Reš. To nije bila nikakva plaža, već samo manja, ali visoka rivica, ispod jedne uske terase. S ulice se do te rive prolazilo kroz usko privatno dvorište i preko dosta stepenica. Samo desetak metara zapadno od te rive bio je jedan mali izbačeni rt susjedne vile, s poluokruglom terasom zaštićenom balustradom. Između tog rta i naše rivice more se uvuklo u hrid – neka- kav mali zaljev. Krapljani bi rekli „garma“. Na rivici su na dva mjesta bile stepenice po kojima se moglo spustiti u more. To su prakticirali neki sta- riji ljudi, koji su manje-više redovito dolazili na Reš. Mi djeca skakali smo u more, letjeli zrakom, takmičili se tko će imati najduži skok. Zalijetali smo se s istočnog kraja rive i skakali u more na strani prema spomenu- tom rtiću. Vrlo popularna i redovita igra bila je lovljenje. Svi bi bili na rivi ili na su- protnoj strani, spremni da skoče u more i brzo preplivaju na suprotnu stra

nu i izađu vani, a da ih onaj u moru, koji lovi, ne dotakne rukom. Ako bi mu to uspje- lo, onaj kojega bi dodirnuo sada bi hvatao druge. U tom je lovljenju bila nevjerojatna dinamika: stalno skakanje u more, brzo kratko plivanje, penjanje i traženje sigurne pozicije za novi skok, pa opet na suprotnu stranu. Takmiči- li smo se i u ronjenju. Skočili bismo s najniže stepenice rive, ronili do rtića nasuprot, okrenuli se pod morem, ro- nili natrag i tako tri do četi- ri puta. Iako sam bio među najmlađima i najmanjima te najmanjeg kapaciteta plu- ća, ronio sam najduže. Nitko nije smio biti bolji od sina jednog šototajera. Radije bih bio ostavio život pod morem, nego da me netko nadmaši. Tićotov otac bio je samostalni ribar. Mreže bi svojom batanom izvlačio iz mora ranim jutrom i ulov vozio biciklom prodavati na ribarnicu u Rije- ci. Često smo tom batanom ljeti usred sezone, kada bi kupališta bila puna, pomalo veslali od kupališta do kupališta, ponegdje se zaustavili, napravili banjadu i – vozi dalje. Nekoliko puta smo batanom išli prema sredini Kvar- nera udicama loviti pišmolje (slične osliću, samo puno manje). Dok smo jednom lovili, more je bilo mirno, skoro bez vjetra. Približila nam se jedna jedrilica, stella48; momci na jedrilici poznavali su Tićota. Morali su biti na Sušaku u određeno vrijeme, a vjetra nema. Mi smo im dali batanu, pa su se na vesla vratili na kopno, a mi smo prešli na stellu i molili Boga da puhne vjetar da možemo uživati u nenadanom jedrenju. I stvarno, vjetar je postao malo jači i mi smo, jedreći, brzo došli do bove, gdje smo privezali jedrilicu.

48 stella (lat.) – zvijezda, klasa jedrilice