@@ Redak 1: / Redak 1: @@
-. Od toga nije bilo ništa jer smo bili u zadnjem razredu gimnazije i
-pripremali se za maturu, pa su intenzivan trening, ali i neizvjesnost odla-
-ska na OI bili razlog za završetak našeg veslanja u Šibeniku. U Rim je oti-
-šao osmerac splitskog Mornara, u kojem su trenirali veslači koji su služili
-vojni rok u mornarici.
-Malo prije nego što će ga Pomgrad poslati na rad u Abesiniju, otac je
-gradio luku Bar u Crnoj Gori. Tu je počinjala i završavala za bivšu državu
-važna novoizgrađena željeznička pruga Beograd – Bar. S ocem je ronio
-i Paško Grbinov, Žirin brat. Paško mi je pričao da je jedan kamion sipao
-kamenje u more, a da vozač nije opazio da je moj otac u blizini radio pod
-morem. Mogao ga je zatrpati. Kad je otac izašao iz mora, napao je šofera
-kamiona riječima: „Gospu ti tvoju, moga si me ubiti.“ Ovaj, kojemu su te
-riječi bile namijenjene, bio je Molisor, Albanac katolik. Oni žive između
-Podgorice i albanske granice, a ni do Bara im nije daleko. Ti ljudi poznati
-su po tome da njihova riječ važi, bila to prijetnja ili obećanje pomoći. Besa
-je svetinja i zakon. Na očeve riječi taj Molitor mu je odgovorio: „Božo,
-Božo, ako mi još jedanput to rečeš, neće te više grijati dalmatinsko sun-
-ce!“ Budući da je Božo dobro znao što besa znači, otišao je do vođe gra-
-dilišta, porazgovarao s njime i drugi dan se vratio na stari posao u Split.
-U ljeto 1958. otac je išao s Pomgradom u tadašnju Abesiniju/Etiopiju,
-gdje su gradili luku Assab. Godinama kasnije došlo je do građanskog rata borići, pa nizbrdicom po staroj cesti,
-pored srednjevjekovne crkvice svete Mare, do Krvave smokve i dalje, do
-prvih šibenskih kuća i asfalta, bilo je na cesti puno prašine, naročito u
-ljetno doba godine. Na toj relaciji stalno su vozili kamioni, poneki auto-
-bus i često TLM-ov direktorski Daimler Benz 180D. Direktor TLM-a bio
-je tada Mirko Rončević. Šofer je bio jedan visok, mršav, plavokos, mlađi
-čovjek koji nas je uvijek, mahnuvši rukom, pozdravljao. Kada bi prolazili
-pored nas, digli bi za sobom oblak bijele prašine, pa sam nekada znao
-doći u školu bijelih obrva i kose.
-Biciklu sam ostavljao u malom dvorištu u slijepoj uličici kod Rože Ro-
-badine, koja se koju godinu prije preselila iz Krapna u Šibenik. Ona je mo-
-joj majci bila dobra prijateljica. Mala stara drvena vrata dvorišta uvijek
-su bila zatvorena, ali nikad zaključana. Ta slijepa uličica nalazi se točno
-nasuprot crkve Gospe vanka Grada, na samom pješačkom prijelazu ceste
-koja se spušta prema Poljani. Danas je na uglu te uličice jedna ljekarna.
-Godinu dana kasnije kupljena je još jedna rabljena bicikla, marke Parti-
-zan, firme iz Subotice, koju je vozila moja sestra.
-U te tri godine pohađanja škole trebalo je platiti danak cesti; bicikle su
-stalno bile oštećene. Najčešće su to bile gume kotača (vanjska – mantel
-i unutrašnja – buvel) i žice. Dva do tri puta u tjednu popravljao sam bi-
-cikle: skidao bih kotače i obje gume, tražio probušeno mjesto na buvelu
-(napumpana ga stavljao u vodu), očistio, namazao ljepilom, počekao da
-se ljepilo osuši i tašelavao s na mjeru odrezanim komadom od starog bu-
-vela. I on je bio namazan ljepilom. Na buvelu bi bilo i više od pet zakrpa
-prije nego bi novi bio kupljen. Izderana mjesta na mantelu bila su oblože-
-na bajlagom. To bi bio neoštećeni komad odrezan od staroga, potrošenog
-mantela, dužine desetak centimetara, koji bi se navukao preko oštećenja
-na mantelu. Znao sam voziti biciklu i s dva do tri bajlaga. Te bajlage bi se
-odmah „čulo“ kada bih došao biciklom u grad na asfalt. Žice sam također
-mijenjao sam. No, s vremena na vrijeme trebalo je ići do Šime Balina, koji
-je na vrhu stare pijace, na lijevu ruku, imao mehaničarsku radionicu, pa
-bi on centrirao kotače i mijenjao potrošenu osovinu pedala i kuglične le-
-žajeve. Balin je vrlo malo govorio. Jakih, izrazito crnih obrva, bio je mrk
-kao Mefisto, ali ne zao.
-Ovim povratkom u Dalmaciju krajem lipnja 1956., moj se život iz te-
-melja promijenio. Ostao sam bez starih prijatelja, a djece moje dobi nije
-bilo nigdje u blizini da bih stekao nove. To mi je najteže palo. Pisao sam
-pisma prijateljima u Sušaku da nekako ublažim tu samoću. Naporan tje-
-lesni rad sada je bio svagdašnji; cijelo ljeto radili smo naporno uređujući
-teren oko kuće. Kao što sam već spomenuo, „živi krugovi“ svugdje oko
-kuće uzimali su mi najviše vremena. Najveći dio njih mogao sam istući
-mlatom, teškim čekićem, satima udarajući u kamen dok ga ne bih srav-
-nao sa zemljom. I tako svaki dan, satima. I ne samo to ljeto već i sljedeća
-dva. „Krugove“ koje se nije
-moglo razbiti macom, tre-
-balo je minirati. To smo uvi-
-jek radili otac i ja. U ruku bi
-se uzeo trapanj, četrdesetak
-centimetara duga i oko dva
-i pol centimetra debela ko-
-vana željezna šipka i držala
-bi se s obje ruke oštricom na
-„krugu“ koji je trebalo mini-
-rati. Jedan kraj trapnja imao
-je križnu špicu kako bi brže
-prodirao u kamen. Otac bi
-rukama držao trapanj, a
-ja bih snažnim zamasima
-mlatom udarao u gornji dio
-trapnja, koji je tako, milime-
-tar po milimetar, prodirao
-sve dublje u kamen. Ta bi se
-strana trapnja od udaraca
-mlatom rascvjetala. Poslije
-petnaestak minuta zamije-
-nili bi uloge: ja bih držao trapanj, a otac bi tukao. I tako satima, mijenja-
-jući se. Onaj koji drži trapanj mora ga poslije svakog udarca mlatom malo
-zarotirati oko uzdužne osi kako bi bušenje brže napredovalo. S vremena
-na vrijeme trebalo je posebnom žicom, na kraju proširenom, izvaditi u
-prašinu zdrobljeni kamen. Kada bi bušotina bila duboka tridesetak cen-
-timetara, počele bi pripreme za miniranje. Otac bi u bušotinu (gotovo do
-vrha) stavio „čiket“, štapin eksploziva u koji bi ugurao kapislu spojenu
-s do dva metra dugim fitiljem, sporogorećom kordom. Tako za minira-
-nje pripremljena bušotina zatvorila bi se vlažnom nabijenom zemljom,
-idealno ilovačom. Sve to pokrilo bi se debelim daskama, granjem i ve-
-ćim kamenjem. Otac bi se udaljio pedesetak metara na jednu pa na drugu
-stranu kuće vičući više puta: „Miiineee paaaliii!“ Upozoravao je ljude koji
-su mogli slučajno naići. Vratio bi se do fitilja, zapalio kraj žigicama i otr-
-čao u zaklon iza kuće. Eksploziv bi raznio najveći dio „kruga“, a ostatak bi
-bio rastresen i lakše ga je bilo dokrajčiti mlatom. Nikada se nije dogodila
-nesreća; otac je bio iskusan i vrlo oprezan.
-Ali jednoga ljetnog dana, dok sam ja sam macom razbijao „krug“, ranio
-sam se. Radio sam kao i obično bosonog i gol, samo u kratkim hlačama.
-Ljeto i vrućina. Raširenih bosih nogu stajao sam uz „krug“ na krhotinama
-kamena koje sam već otukao. Od umora ili nepažnje maca je rebatila od
-„kruga“ i udarila me odozgor u nogu i pritisnula stopalo tako da se jedna
-oko tri-četiri centimetra duga a tanka krhotina zabila u moje stopalo. Te
-krhotine izgledale su kao špice strelica koje vidimo u arheološkim mu-
-zejima, u odjeljenju Paleolitik. Bacio sam macu, na jednoj nozi odklisio
-do kuće i sjeo na drugu stepenicu skala u hodniku. Oblio me hladan znoj,
-slabost i muka. Mislio sam da ću se onesvijestiti. Kamenčić je iščupan iz
-stopala, po krapljanskom običaju rana je obilato dezinficirana rakijom i
-povijena ne znam više čime. I kao što se vidi iz priloženog, preživio sam.
-Otac je radio u Lori, u Splitu navoz za podmornice, doma bi dolazio
-subotom popodne, a odlazio nedjeljom predvečer. Vozio se vlakom Split –
-Prgomet – Perković – Ražine. Dočim bi došao, hvatali bismo se različitih
-poslova, koji su tražili više od dvije muške ruke.
-Često smo našom gajetom odlazili u ribolov tunjom, „na tunju“. Najviše
-nedjeljom, koja se najčešće poštivala kao neradni dan, ali i praznicima.
-Dan-dva prije polaska uhvatili bismo šiljaka, koje smo – nakon što bismo
-kamenom zdrobili školjku – žive stavljali na udice kao mamac, ljašku. Ši-
-ljaci su kao uljezi živjeli u napuštenoj školjci štrumbule, koja se po dnu
-mora vrlo sporo kreće, dok je šiljak brži jer ima „noge“, kliješta. Veslali
-bismo do punte Rata (južna punta Zlarina) s levantom „u po krme“, gdje
-smo lovili uglavnom arbune ili još dalje do Komorice, gdje smo lovili naj-
-više kanjce. Znali smo ići i do Apnare/Tmare gdje bismo ponekad ulovili,
-uz drugu ribu, i kokote. I u Lučici kod Velike Oštrice moglo se uhvatiti
-ribe za ručak. Vozili smo se uvijek od braka do braka, koji su bili „pohra-
-njeni“ u glavama starijih, te ih se predajom prenosilo s jednog naraštaja
-na drugi. Nije uvijek bilo lako naći brak, gdje se riba zadržavala. Nekoliko
-metara mimo braka i – nema ribe. Današnje traženje braka GPS-om mačji
-je kašalj u usporedbi s prošlim vremenima. Nekad budu na braku samo
-mali sitni papalini, koji pojedu ljašku i teško ih je uloviti. Kada bismo digli
-tunju s praznim udicama, otac bi znao reći: „Čisto (udice) ka grad od Kor-
-čule“, što znači da je Korčula u davnini imala ugled čistog i urednog grada.
-Isto tako, kada riba duže ne bi grizla, rekao bi da ih „nema doma“, da su
-„išli na misu“. Tako smo se premještali od braka do braka loveći ribu. Ja
-bih obično na braku spuštao sidro i dizao ga iz dubine od četrdesetak
-metara, po desetak i više puta tijekom ribolova. To je sidro bilo napravlje
-no od četiri mare od tondina.
-Gornji ravni, nesavijeni kraje-
-vi tih mara, na koje se vezivao
-konop sidra, bili bi uvučeni u
-metalnu cijev (zaliveni olo-
-vom ili betonom debljine oko
-pet centimetara) iz koje su
-virili savijeni krajevi. Sidro
-od tondina bilo je lakše od
-standardnog krmenog, lijeva-
-nog ili kovanog sidra. Ako bi
-tondin zapeo negdje na dnu,
-izravnao bi se pri snažnom povlačenju i tako odvojio od dna. Problem
-bi nastao kada bi udica zapela negdje na dnu, pa je bilo potrebno veslati
-u krug, povlačeći i popuštajući najlon. Ako ne bi bilo uspjeha, znali smo
-odmotati najlon s motovila do kraja, taj kraj provući kroz manji kamen
-s rupom i pustiti ga da niz najlon klizi do dna, do udice koja se zapićala.
-Ako se udicu nikako ne bi moglo otpićati, tunja se vukla snažno prema
-gajeti dok najlon ne pukne. Veći ili manji dio tunj pritom bi ostao u moru.
-Izgubljen. U gajeti je uvijek bilo nekoliko manjih kamena s rupom, koje
-se nosilo sa sobom. Ribarili smo obično četiri do pet sati; more je bilo
-gotovo uvijek mirno, sunce bi upeklo, posebno ljeti. Nikakve kreme pro-
-tiv sunca nismo poznavali, jedino bi otac stavio slamnati šešir na glavu.
-Dupini bi prolazili blizu nas, kao i bijeli putnički brodovi, u ono vrijeme
-lijepi „Partizanka“ i „Proleterka“. Od 1956. nadalje prolazili bi blizu nas u
-splitskom brodogradilištu sagrađeni, do tada najveći i najljepši putnički
-brodovi „Jugoslavija“, „Jadran“ i „Jedinstvo“. Ti bi nas se brodovi još više
-dojmili kada bi kasno uvečer raskošno rasvijetljeni prolazili uz zlarinsku
-obalu, oko dvije milje udaljeni od naše kuće. S friškim maestralom vratili
-bi se nakon ribarenja doma. Riba bi odmah po dolasku bila očišćena i is-
-pečena na gradelama, višak ostavljen za drugi dan.
-Osim „na tunju“ išli smo i „na parangal“, ali ne tako često jer ta vrsta
-ribarenja zahtijeva više posla i vremena. Slično se lovilo i „na samice“, ot-
-prilike kao i „na parangal“, samo što bi svaka udica zasebno bila priveza-
-na na plovak. Pojedine udice nisu bile povezane jedna s drugom. Ponekad
-smo išli loviti lignje, ali nikad „daleko u školja“, već samo do Piketov, Kru-
-šćićeve punte i Krapljuna. Bacali smo i vrše. Naše su bile samo okrugle,
-valjkaste, nikad „na srce“. Bacali smo ih svugdje, od Maratuše do krapljan-
-skih školjeva. Po vjetru i valovima nije ih bilo jednostavno uvijek brzo
-naći i premjestiti na novu poziciju. Trebalo je to dobro upamtiti, inače
-se moglo dogoditi da zamijeniš zadnji s predzadnjim ili pretpredzadnjim
-brakom. To se moglo dogoditi ako se zbog slabog vremena, koje bi trajalo
-više dana, nije moglo dignuti vrše. Vrše, koje su se bacale u dubinu, bile
-bi povezane ličinom u razmaku od nekoliko desetaka metara, jedna od
-druge. Taj konop ležao bi nevidljiv na dnu mora pa ga je trebalo zakvačiti
-šemetom koja se, otežana olovom, vukla po dnu u smjeru okomitom od
-crte u kojoj su vrše ležale. Zvuči jednostavno, ali može biti naporno. Izgu-
-bi se mnogo vremena u traženju. Pojedine vrše koje bi se vidjele jer more
-ne bi bilo duboko, dizale su se brzo dikmarom, koji je izgledao kao malo
-sidro, sidrajce.
-Moja žena, koja je došla iz Slovenije i od svoje sedme godine živjela i
-u Kopru, nije bila prava Primorka, tako da njenoj obitelji riba nije značila
-gotovo ništa. A kod nas svaki dan riba. Počela je pomalo sanjati meso.
-Našom smo gajetom ljeti dva do tri puta na tjedan vozili do Mirina ili
-Jesenov i hodali do Konašnje i Kranjače brati smokve. To branje smokava
-bilo je uglavnom u mjesecu kolovozu, kada najviše vrsta smokava postu-
-pno dozrijeva za branje. Posao oko branja i sušenja smokava opisao sam
-na početku ovoga uratka. U sljedećim bi godinama mama, sestra, Ljubi-
-čina baba Tonka Banatinica i često neka od pastoraka tete Vane išle brati
-mogoruš. Išlo se „u mogoruš“. Ta trava, visoka do više od pedlja, koja se
-spremala i sušila za zimsko hranjenje ovaca i magaraca, brala bi se od
-kasnijeg proljeća do kraja ljeta. Mogoruš raste svugdje u Dalmaciji, po
-otocima i na kopnu. Krenuli bismo prije zore našom gajetom najčešće do
-otoka Oblika. Ženske bi se iskrcale, a ja bih izvan Oblika lovio ribu. Kada
-bi one ubrale svaka po dva brimena mogoruša, ja bih doveslao brodom do
-njih, ukrcali bismo ubrano i krenuli put Maratuše.
-Kada sam u rujnu ponovo krenuo u šibensku gimnaziju, bio sam izne-
-nađen načinom na koji su me drugi muški đaci gledali. Naime, kao što
-sam već spominjao, kroz osnovnu, a i osmogodišnju školu bio sam, ako
-ne uvijek najmanji, onda najčešće među rastom malenima. Tako sam se i
-osjećao. Međutim, ljeto 1956., ispunjeno mlatom, lašunom, veslom, kono-
-pom, traljama i barelima, a i biciklom, učinilo je od mene snažnog momka
-s izrazito razvijenim mišićima. Toga nisam bio svjestan, ali po reakcijama
-drugih učenika uočio sam promjene. Trebalo mi je vremena da se na to
-priviknem. U tom desetom razredu gimnazije među momcima je bilo uo-
-bičajeno za vrijeme odmora mjeriti snagu ruke. Dvojica bi stala ili sjela
-jedan nasuprot drugoga, položili bi laktove na stol i uhvatili se šakama.
-Tko savlada otpor drugoga i pritisne njegovu izvrnutu podlakticu na stol,
-bio je jači. Još nesvjestan svoje snage, ali izazivan od drugih, upustio sam
-se i ja u to takmičenje. Iznenadio sam samoga sebe kada sam ih sve svla-
-dao, čak i Antu Baranovića Ivinu, koji je bio više debeo nego snažan. Malo
-sam imponirao i Jošku Begi Joli, koji se u to vrijeme počeo baviti body
-buildingom, pa smo brzo postali vrlo dobri prijatelji.
-U godinama koje su slijedile, radovi na kući i oko kuće odvijali su se
-intenzivno. Sagrađena je dvojna gusterna na sjevernoj strani kuće. Svaki
-dio gusterne imao je na suprotnim krajevima otvore za grabljenje kišnice.
-Osim toga, iz svake je od njih, na sredini i pri dnu, probijen zid i postavljena
-po jedna špina, tako da se nije moralo ići na gusternu grabiti vodu. Guster-
-na je bila kao terasa s lijepim pogledom na bliži okoliš. Bila je ograđena
-betonskim zidom. Napravljen je i betonski vijenac, koji štiti fasadu kuće od
-kiše tamo gdje završavaju zidovi, a počinje krov. Kuća je izvana ožbukana,
-a sagrađena je i betonska štala na kraju naše parcele, koju je nekoliko go-
-dina kasnije Magistrala odvojila od ostatka našega terena. Napravljena je i
-mala kužinica na levanat od kuće, koja još i danas stoji. U njoj se kuhalo za
-obitelj, ali i za prasca, a riba se pekla na gradelama. U štali smo sada držali
-ovce, „prajca“ i kokoši nesilice, koje bi po danu svugdje po okolnim ograda-
-ma tražile hranu, a tu bi i jaja nosile, manje-više uvijek na istim mjestima.
-Sneseno jaje odmah bi bilo javljeno kokodakanjem.
-Sagrađen je i betonski zid oko kuće. Zidarske radove vodio je Šiljak, a
-mnogo nam je pomagao i mamin rod iz Krapna, pastorke tete Vane, Ne-
-diljka i Tonka, i kći Svetinka, zatim kćerke tete Luce, Krstina i Slavka, te
-djeca ujne Zorke, Rosa, Ankica i Mile. Puno mladoga svijeta, smijeha i za-
-jebancije. Rosa je kod nas upoznala i vojnika Peru Đelića, Leskovčanina,
-koji je na Batariji služio vojni rok i koji joj je uskoro postao suprug. A i
-Slavka, najmlađa kći tete Luce, upoznala je kasnije – isto tako pomažu-
-ći nam – Ivicu Barca, koji je bio poslovođa u Vijaduktu, u vrijeme kada
-se Magistrala 1964./65. približavala Brodarici. I oni su se uzeli. I rođak
-Tome Levin dao bi ruku i pomagao kad je imao vremena. On je i inače
-rado dolazio k nama, tako da sam se s njim puno družio. Kada bih navečer
-pred tubom, petrolejkom, učio latinski, riječi, konjugacije i deklinacije, on
-bi gledao u moju knjigu i kontrolirao moj napredak u učenju.
-Prasca smo gojili najviše na mekinjama, koje sam ja kupovao u tada
-jedinom i prvom dućanu na Ražinama. Vreću punu mekinja vozio sam
-uvijek na bicikli. Zaklali bismo ga pred Božić ili malo kasnije, kad zahladi,
-da se meso ne pokvari, jer nismo imali ni električne struje nit hladnjaka.
-Budući da sam se tjelesno naglo razvijao i stalno bio u pokretu, bi-
-ciklom vozio često i do dva puta do grada i nazad te sudjelovao u već
-opisanim radovima, imao sam strašan apetit. Jedan veliki aluminijski ta-
-njur povisio sam tako što sam vodoravan obod savio prema gore. Tako
-sam mu povećao zapremninu. Taj tanjur zvali smo „škip“. Pojesti dvjesto
-grama, tri do četiri centimetra debele kuhane slanine (izgledala je kao
-sapun) meni onda nije bio nikakav problem. Ali samo vruću i zimi! No,
-zasititi sam se mogao i samo s kruhom, koji je majka pekla pod pekom.
-Boljeg kruha od toga nema niti će ga biti. Na mom tanjuru nikada nije bilo
-ostataka hrane, i zadnja bi mrvica bila pojedena. Iz navike i zbog ekologi-
-je, ni danas nije drugačije.
-Napisah da smo se doselili u kamenu pustinju. Kamen, i more, i malo
-zelenog. Otac je bio odsutan, radio je u Splitu, a malo poslije u Pločama i u
-Baru. Majka i mi djeca bili smo sami u kući. Jedno vrijeme su kolale priče o
-nekakvim „kamišarima“. Nitko nije znao tko su ti ljudi. Govorilo se da nose
-oružje, da su opasni, da se noću kreću, a danju skrivaju. Sve su to bile mutne
-i nejasne priče, ali dovoljne da u nas djecu unesu nemir i strah. Rođak Tome
-bi nekada prespavao kod nas. „Naoružavali“ smo se kamenjem koje bismo
-stavili gore, na prozor moje sobe, kako bismo se, ako ustreba, mogli braniti
-(!?). Odmah poslije Drugog svjetskog rata raspršene grupice domobrana,
-poražene NDH vojske, skrivale su se po šumama, pa bi samo noću dolazili
-do svojih jataka, koji bi im dali hrane i pića. Ti ljudi su se s vremenom ili pre-
-dali vlastima ili pobjegli u inozemstvo. Rođak Tome je koju godinu kasnije,
-kada je i sam pobjegao u Australiju, tamo upoznao jednog Jakova iz šiben-
-ske Dubrave, koji je bio ustaški satnik. Taj se iz ratnih dana sjećao susreta s
-krapljanskim vodećim partizanima: Muzinom, Acom, Buhom, Krunom i dr.
-Lokalni ustaše i partizani dobro su se poznavali. Ta fama o kamišarima još
-je u narodu bila prisutna, ali slabašna kao „raslavljeno vino“.
-Kada smo se krajem pedesetih i početkom šezdesetih počeli baviti
-iznajmljivanjem soba i kuhanjem turistima, sagrađen je izvan kuće mali
-zahod i pod istim krovom zidom odvojen tuš, koji se koristio ljeti. Mama
-je turistima kuhala zelenje iz našega vrta ispred kuće, pomidore, grašak,
-zelje i krumpire, ribu iz naših vrša i drugu, kupljenu hranu. Među prvim
-turistima bila su tri bračna para iz Modene, s djecom tada mojih godi-
-na. Bili su manji poduzetnici i dolazili su nekoliko godina zaredom. Vrlo
-dragi i simpatični gosti. Sjećam se da su najviše voljeli jesti Gavrilovićev
-mesni doručak pofrigan s našim jajima. Budući da sam tada u gimnaziji
-uz francuski učio i latinski, a i naš je stari krapljanski govor vrvio veneci-
-janizmima, nije mi bilo teško uz te goste dosta dobro naučiti i talijanski.
-S bratom Ratkom odlazio sam tri ljeta zaredom u Rijeku, u bolnicu na
-Costabelli, gdje je bio pet godina liječen, na kontrolu. Došli bismo brodom
-i po potrebi prenoćili, jedan ili dva puta, kod Marije i Pere na Grobniku;
-njima je moj otac bio vjenčani kum. Budući da je Ratko rastao, trebalo je i
-korzet, koji je još uvijek morao nositi, prilagođavati njegovom tijelu. Zbog
-toga smo isto tako redovito odlazili u Split, u jednu ortopedsku radioni-
-cu koja se nalazila odmah uz more, između crkve sv. Frane i Banovine.
-Prilikom jednog od tih putovanja brodom u Rijeku i natrag, bili smo kao
-i uvijek u provi, u salonu trećeg razreda. S nama je sjedio jedan gospodin
-iz Splita s kojim sam ušao u razgovor. Zanimalo ga je svašta, a pogotovo
-je htio znati više o bolesti brata Ratka. Ta su putovanja dugo trajala, teme
-razgovora su se mijenjale. Ne znam više kako – od tada je prošlo više od
-šezdeset godina – ali taj
-mi je gospodin pokazao
-jednu kovanicu jubilar-
-nog švicarskog franka.
-Mislim da je bila kova-
-nica od 5 CHF. Uzeo sam
-je u ruku i razgledao s
-obje strane, potom sam
-je položio na dlan moje
-lijeve ruke i pružio mu
-je. Kada je posegao pr-
-stima da je uzme, zastao
-je iznenađen i upitao me
-odakle mi žuljevi i tvrda
-koža na dlanovima.
-Uz školu i učenje, ra-
-dilo se stalno u kući, oko
-kuće, na moru i po po-
-lju. Kupili smo i zemlju
-zvanu Krč od Gašpera
-Bergama, pa smo imali
-još jednu Baustell<ref>Baustelle (njem.) – (g)radilište</ref>. Ta zemlja, površine oko 3660 kvadrata, nalazi se
-sjeveroistočno od naše kuće, udaljena niti 400 metara zračnom linijom.
-Bila je godinama, a možda i decenijima neobrađivana. Mi smo prionuli
-poslu i „od podanka prama gori“ počeli lašunima krčiti makiju i kamenjar.
-Malo zemlje između škrila i škrapa. Od iskopanog i odlomljenog kamenja
-odmah smo gradili prizide, oko metar široke, niske zidiće, po kojima se
-i hodalo. Taj je posao bio naporan i sporo se napredovalo. Iskrčili smo
-samo otprilike polovicu parcele, a planirano je bilo sve. Pamtim da bi
-otac, dolazeći subotom iz Splita, došao pravo na Krč, gdje bi nas zatekao u
-radu. Na tom iskrčenom dijelu bile su odmah posađene loze, masline i tri
-smokve. U proljeće, kada bi loze propupale, i u jesen, kada bi prvo grožđe
-sazrijalo, odlazili smo u sumrak na Krč s važevima napunjenima sitnijim
-kamenjem, tresući ih snažno, proizvodeći silnu buku koja je trebala zeče-
-vima utjerati strah u kosti, kako bi se držali podalje od Krča.
-Bio sam stalno na bicikli, vozeći u grad, do Ražina ili Brodarice. Svra-
-ćao sam do Brodarice, gdje su živjeli braća Ive i Bože Zubini, kojima je
-otac Širijo iz Amerike poslao dvije nove bicikle. Lijepu novu Biancchi bi-
-ciklu imao je i Ratko Macokov, koju mu je poslao stric iz Amerike. Ive je
-rođen 1936., pred desetak godina vratio se iz Australije; brat mu Bože i
-Ratko bili su moji vršnjaci. Bicikle i vještina upravljanja njima, najčešće
-su bile tema razgovora. Tu je bio i moj rođak Tome, koji je isto imao jednu
-biciklu, koju mu je otac kupio 1949. u Rijeci, kada je poslije zatvora u Le-
-poglavi radio zajedno s mojim ocem u „Primorju“.
-Bilo je ljeto 1957. kada sam se jednom biciklom vraćao iz kupovine u
-Šibeniku. Uvijek sam nešto nosio, što bi onda visjelo na volanu ili bih to
-pridržavao rukom na okviru bicikle, pa tako i taj put. Došao sam na vrh
-Egera i počeo se oštrom, duplom krivinom spuštati prema TLM-u. Na tom
-je mjestu cesta uvijek bila neravna. U sredini grba, a na obje strane od
-nje od kotača užlijebljena korita. Na cesti mnogo fino zdrobljenog šodera.
-Obično sam vozio po grbi ili koritom. Ovoga puta kotač mi je skliznuo niz
-grbu, izgubio sam ravnotežu i pao s bicikle na cestu. Lijevo koljeno bilo
-je oguljeno i krvavo. U rani je bilo prašine i sitnog šodera, pomiješanog s
-krvi. Opet osjećaj slabosti, hladnog znoja i muke. Skupio sam snagu, ništa
-mi drugo nije ni preostalo, jer nikog živog nije bilo u blizini – tada na Ra-
-žinama nije bila ni jedna kuća – sjeo sam na biciklu i došao doma. Odmah
-su me našom gajetom prevezli u ambulantu u Krapan, gdje mi je rana bila
-očišćena, dezinficirana i zavijena.
-Ponavljam, na bicikli sam proveo mnoge sate i odvozio tisuće kilome-
-tara. Svjetla nisam nikada imao, jer s bajlazima dinamo ne funkcionira, a
-ni zvonca, jer je bilo malo potrebe za zvonjenjem. Bicikla je imala samo
-kočnice. Cestu, zapravo svaki centimetar puta od naše kuće do Šibenika,
-poznavao sam tako dobro da sam i noću, pogotovo ako bi bilo mjesečine,
-vozio jednako brzo kao i u podne. Imao sam kondicije i bio pun snage.
-Tada je bilo malo prometnih milicionera i kontrola, ali ipak, kada sam
-jedno popodne jurio pored Đardina, niz staru poštu na trening u veslač-
-ki klub u Dolac, zaustavio me milicioner: „Stan’de, vilašu!59 Đe korda, đe
-brecalo, đe lumen?“60 Rekao sam mu da mi se svjetlo razbilo, da ću zvono
-nabaviti, a da su bremze u redu. Taj izričaj milicionera postao je vrlo po-
-pularan u mome razredu, pa ga se Jagoda Skok sjetila kada se nas desetak
-iz razreda 2016. našlo na večeri u hotelu Jadran.
-Uvečer bih odlazio u grad, gdje sam s prijateljima iz gimnazije po Po-
-ljani điravao gore-dolje. Momci i cure, puna Poljana. Još nema televizije,
-a ni mobitela. Ništa. Negdje u predzadnjem i zadnjem razredu pred ma-
-turu, održavale su se organizirane zabave u školi ili privatne kod Borisa
-Radla. Uz sport u školi (gimnastika, košarka, nogomet, rukomet), igrali
-smo i rukomet protiv vojnog garnizona JNA u Kninu, protiv vojske u Man-
-dalini, protiv Ekonomske škole. Mi momci imali smo satove gimnastike
-odvojeno od cura.
-Jednom smo imali sat sporta u borovoj šumi iznad Gimnazije. Trebalo
-je trčati jednu podužu dionicu, najprije uzbrdo, a zatim niz brijeg do cilja.
-Krenuli smo u grupi. Mi koji smo bili bolji u sportu, brži, izbili smo na
-čelo. Držali smo se propisane staze. Ja sam bio prvi i malo je nedostajalo
-do cilja. Najednom vidim da s moje lijeve strane, zapuhan, tromo trči Ivi-
-na i želi doći prije mene do cilja. On se nije držao propisane trkaće staze,
-već ju je jednostavno skratio trčeći poprijeko. Vidjevši taj nesportski po-
-kušaj da me se prevari, u meni se gnjev pretvorio u dodatnu energiju, te
-sam ubrzao tako da Ivina nije imao šanse biti ispred mene.
-U ljeto 1957. moj prijatelj iz razreda Edi Strgačić i ja spremali smo se
-ići u Split kupiti pušku za podvodni ribolov. Umjesto vlakom, odlučili smo
-stopirati. S obzirom na rijedak cestovni promet u ono vrijeme, prilično
-kuriozna odluka. U gradu smo čekali pinicu s Martinske, koja je prevozila
-vozila do Doca i obratno. Magistrali i mostu još nema ni traga. Kada je
-pinica stigla, iz nje je izašao jedan kabriolet talijanskih registracija, a u
-vilaš (dijal.) – „muška“ leteća vila
-„Gdje ti je sajla, gdje zvonce, gdje svjetlo?“
-njemu je sjedio mlad, blond, nizak i vižljast momak. Prišli smo mu i pitali
-ga možemo li s njime do Splita. Vozač kabrioleta, kojega smo odmah pre-
-poznali, bio je legendarni Bernard Vukas Bajdo. Rado nas je uzeo. Bajdo,
-dugogodišnji kapetan Hajduka, igrao je 1957./58. za Bolognju. Bio je prvi
-jugoslavenski poslijeratni nogometni profesionalac. U prvoj polovici pe-
-desetih godina prošlog stoljeća Vukas je bio jedan od najboljih svjetskih
-nogometaša. Godine 1953. povodom 90. obljetnice osnivanja Engleskog
-nogometnog saveza, bio je uvršten u svjetsku reprezentaciju, koja je na
-Wembleyju odigrala 4 : 4 s domaćinom. Tada je na golu Europe bio i drugi
-Hajdukovac, Vladimir Beara. „Great Vladimir“ i on bili su tada svjetska
-klasa. Crni mačak, baletan sjajnih refleksa. Dvije godine kasnije Bajdo je
-u reprezentaciji Europe, koja je opet nastupila protiv Engleske, sada u
-Belfastu. Bajdo je zabio tri gola u pobjedi Europe od 4 : 1.
-Gimnazijalci godinu stariji od nas formirali su u veslačkom klubu Krka
-jedan osmerac koji se 1957. takmičio. Mi, godinu dana mlađi, napravili
-smo istu stvar kada smo bili, kao i oni tada, u desetom razredu gimna-
-zije. Negdje u kasno proljeće 1957. počeli smo s treninzima, koji su bili
-svaki dan predvečer. Uveslavanje je trajalo par mjeseci, jer osim mene
-nitko nije bio vičan veslu. Trener Linardo Bujas postavio me na mjesto
-štrokera, prvoga do kormilara, koji određuje ritam vožnje povećanjem ili
-smanjenjem broja zaveslaja u minuti. Na treninge sam odlazio biciklom
-do kluba, koji se nalazio na istom mjestu kao i danas, samo je sada proši-
-ren, opremljen zimskom veslaonicom i podignut na kat. Tada još nije bilo
-plastičnih brodova, samo fino tanko drvo. U „Krki“ smo u to vrijeme imali
-brodove njemačke firme Pirsch i talijanske Donoratico. Trenirali smo re-
-dovito, a kada je stigla zima manje zbog često nemirna mora. U tim slu-
-čajevima trčali bismo do Njivica. Lindo, koji je kao trener sjedio nasuprot
-meni i kormilario, odnosno učio nas kako provlačiti veslo kroz more i
-kako otprilike intenzivirati treninge da bi se postigla vrhunska forma za
-sezonu takmičenja, nije imao trenersku izobrazbu. Treneri su bili stari
-veslači, bez današnje izobrazbe. Lindo je stanovao u Docu blizu kluba, a
-imao je zemlju kod Zatona, pa smo često nas dvojica razgovarali o lozama,
-vinu, maslinama i ribarenju.
-U rano proljeće 1958. počeli smo trenirati intenzivnije. Imali smo dva
-treninga na dan, ujutro prije škole i popodne. I tako svaki dan. Brusili
-smo se za prvu sezonsku regatu, Prvomajsku regatu u Špinutu u Splitu.
-Došao je i taj dan, dan regate. Osim nas, nastupila su još dva omladinska
-osmerca, oni splitskih klubova Mornara i Gusara. Bio je burin i more malo
-valovito. Naš prvi nastup i prva pobjeda. Malo kasnije slijedila je Majska
-regata na Bledu. Osim prije spomenuta tri dalmatinska osmerca, nastu-
-pila je još i zagrebačka Mladost i Jadran iz Izole. I na ovoj smo regati po-
-bijedili. U lipnju je slijedilo republičko prvenstvo na Korčuli, u Veloj Luci.
-Osim dalmatinskih klubova, nastupili su Zagreb i Mladost iz Zagreba i
-Drava iz Osijeka. Treći nastup i treća pobjeda. U ljeto smo trebali otići
-na regatu u Klagenfurt/Celovec na Vrbsko jezero, Wörthersee. Tome smo
-se jako veselili i s nestrpljenjem očekivali polazak. Taj se planirani odla-
-zak u Austriju izjalovio i to nas je strašno razočaralo. Mislim da je razlog
-neodlaska bila nemarnost tadašnjeg vodstva kluba. Slijedilo je državno
-prvenstvo u kolovozu u Zadru. U Zadar smo išli bez trenera, bez vodstva,
-što nam je bio psihološki uteg a pogotovo kada smo dan prije regate pred
-zadarskim veslačkim klubom, u zaljevu, u mutnom plićaku našim bro-
-dom udarili u jednu podvodnu stijenu, koja se nije vidjela. Brod je počeo
-propuštati vodu. Prekinuli smo trening i pokušali ga osposobiti za su-
-trašnju regatu. Nalijepili smo flastere preko oštećene oplate, ali oni nisu
-mogli spriječiti ulazak mora u brod. U takvom stanju izgubili smo naslov
-prvaka Jugoslavije za omladince, koji nam je bio gotovo siguran jer smo
-sve naše konkurente u dotadašnjim trkama uvjerljivo pobjeđivali.
-U to vrijeme govorilo je vodstvo Krke da bi nas trebalo zadržati na
-okupu i trenirati za eventualni nastup na Olimpijskim igrama u Rimu
-. Od toga nije bilo ništa jer smo bili u zadnjem razredu gimnazije i
-pripremali se za maturu, pa su intenzivan trening, ali i neizvjesnost odla-
-ska na OI bili razlog za završetak našeg veslanja u Šibeniku. U Rim je oti-
-šao osmerac splitskog Mornara, u kojem su trenirali veslači koji su služili
-vojni rok u mornarici.
-Malo prije nego što će ga Pomgrad poslati na rad u Abesiniju, otac je
-gradio luku Bar u Crnoj Gori. Tu je počinjala i završavala za bivšu državu
-važna novoizgrađena željeznička pruga Beograd – Bar. S ocem je ronio
-i Paško Grbinov, Žirin brat. Paško mi je pričao da je jedan kamion sipao
-kamenje u more, a da vozač nije opazio da je moj otac u blizini radio pod
-morem. Mogao ga je zatrpati. Kad je otac izašao iz mora, napao je šofera
-kamiona riječima: „Gospu ti tvoju, moga si me ubiti.“ Ovaj, kojemu su te
-riječi bile namijenjene, bio je Molisor, Albanac katolik. Oni žive između
-Podgorice i albanske granice, a ni do Bara im nije daleko. Ti ljudi poznati
-su po tome da njihova riječ važi, bila to prijetnja ili obećanje pomoći. Besa
-je svetinja i zakon. Na očeve riječi taj Molitor mu je odgovorio: „Božo,
-Božo, ako mi još jedanput to rečeš, neće te više grijati dalmatinsko sun-
-ce!“ Budući da je Božo dobro znao što besa znači, otišao je do vođe gra-
-dilišta, porazgovarao s njime i drugi dan se vratio na stari posao u Split.
-U ljeto 1958. otac je išao s Pomgradom u tadašnju Abesiniju/Etiopiju,
-gdje su gradili luku Assab. Godinama kasnije došlo je do građanskog rata i,
-tada još etiopska pokrajina, Eritreja je postala samostalnom državom. Do-
-bri i prijateljski odnosi Tita s državnicima tzv. blokovski nevezanih država
-omogućili su jugoslavenskim poduzećima velike i unosne poslove u Aziji
-i Africi. Assab/Asseb je u to vrijeme bio mali gradić na izlasku iz Crvenog
-mora u Adenski zaljev i dalje u Arapsko more. Bio je blizu tjesnaca Bab-el-
-Mandeba (‘vrata suza’), koji je širok oko 27 kilometara i bio je tada, kao i
-danas, od velike strateške važnosti. Njime prolaze svi brodovi koji prolaze
-i kroz Sueski kanal, osim velikih tankera, koji iz Europe plove za Aziju oko
-rta Dobre nade i obratno. Kada je trebalo ispuniti preuzete radne obveze,
-otac je pričao da se po cijeli dan ne bi „svlačio iz veštida“, samo bi se odmo-
-rio na skali obješenoj na brodu koji je bio uz ronioca. Asistirali su mu uglav-
-nom Eritrejci, što je bilo donekle rizično zbog teškoća u sporazumijevanju.
-Otac je neloše znao talijanski, koji Etiopljanima tada nije bio potpuno stran
-jezik zbog talijanske okupacije iz vremena prije Drugog svjetskog rata. U
-početku se bojao nepoznatog mora, koje je bilo puno ribe, pa se naoružao
-jednim štapom na čijem je vrhu stršio oštar metalan šiljak, kako bi se u
-slučaju opasnosti obranio od morskih pasa.
-Osim jednog putovanja do Adis Abebe, otac nije vidio ništa od Etiopije.
-Samo rad, Assab i najbliža okolica. Dvije godine nije dolazio doma. Vratio
-se u ljeto 1960. Od dijela zarade kupio je tada preko beogradskog po-
-duzeća Interexport, koje je uz Genex jedino bilo ovlašteno za trgovinu s
-inozemstvom, radioaparat Blaupunkt, Ivanki šivaću mašinu Singer i AEG
-hladnjak, koji je i sada u kući, ali neupotrebljiv.
-[[Kategorija:Krapna više nema]]
-__INDEX__

Razlika između inačica stranice »Str 120 Drugi povratak u Dalmaciju«

Inačica od 24. studenoga 2021. u 07:26

Navigacijski izbornik

Traži