Str 025 Poslin ženidbe i rat
Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu internetsku enciklopediju Dalmacije, nakon što ih potvrde administratori. Za registraciju klikni ovde!. |
Poslin ženidbe i rat Moji roditelji bili su radišni, osnovali su familju: ja san prvi doša na svit, a za manon sestra Ivanica (Ivanka) 1943. Radili su svoje zemlje, koje je otac naslidija: Podublje (Potsdam8 ), Konašnju i Kranjaču u Grevcima9 . Tamo smo imali loze, smokve i koju maslinu. Među loz se nekad sijalo i malo žita. U Krapnu je bija mali vrta (po naš, po Ćirilov) u komu je i zimi resla broskva, rašćik, zelje, a u proliće bob. Zemlja u krapljanskin vrtlima i u Grnju nidi nije deblja od rogušve, pa je sve to izgledalo jadno i od toga se nije moglo naisti. Ako bi bilo osmuklja, boba, rȉge, ripe (najviše iz po- lja), kupljenih kumprilov, onda bi to zelenje bilo ukusnije. Kumprile, ku- pus i kukuruz dovozili su brodima iz zadarskih školjev i okolice. Oni koji je ima novac, kupija bi. Kumpril je bija luksuz. Krapljanke su uvik kuvale zelenje „na hrst” (al dente): kuželj-dva i diži s vatre. Cidine od kuvanja bi se pile. Znali smo se otimati za nje. Isto tako smo se otimali za zagorinu – koja bi se uvatila za dno teće ili glinenoga lonca kad bi se kuva brudet ili pura – ako ne bi puno zagorilo. Moji nisu imali puno zemlje, pa su ka kmetovi unajmili jednu dijanicu u Blatu od Šibenčanov i sijali žito pa urod dilili s vlasnikon – polak njemu, polak mojiman. Isto tako su se i podobligali i s Reljon u Krapnu; prihod od polja dilija se na polak. Kad san se ja rodija, mater je imala obilato mlika, pa je dojila i Boženu Poluševu, Branka Tudića (suvlasnika Zlatne ribice) ženu. U njih, Poluše- vih, često je radila i pomagala u kući. Otac je i dalje odija na tunju, na tratu, s kumon Anton Kalaisevin na kukulj, u Šibeniku u luki (kad bi ga dopalo) 8 grad u Njemačkoj; doslovni prijevod bio bi upravo ‘ispod duba’, ‘pod dubom’ (Podublje) 9 Grevca – prastari naziv za Grebašćicu krca bi u brodove grbun iz Siverića i crvenu zemlju (boksit). Iz vagonov je tribalo škipon i motikon priniti crvenu zemlju u male vagonete, p’onda bi ih se brodskon dizalicon dizalo i skrićalo u štivu broda. U drugoj polovici 1941. (nakon šta je u četvrtomu misecu počeja rat) ili početkon 1942. bilo je već potopljenih brodov. Jedan je bija pod Zlari- non, a drugi u šibenskom Zatonu. Frane Tanfara Kokota, koji je u Krapnu bija jedna vrsta samoukog osteo- pata10, previja je ranjene, pa i talijanske karabinjere koji su bili stacionirani u Mojsteru u Krapnu, jerbo je Pavelić da hrvatsku obalu i otoke Italiji. Ko- kota je namišća iščašene zglobove i slomljene kosti, ličija je ljude i travami. Ta je umića, izgleda, steka iz jedne debele medicinske knjige, koju su mu Talijanci u Zadru uzeli i zatvorili ga, jer da se bavi ličenjen, a nije likar. Uz ti libar o medicini izgleda da je dosta naučija i od Sikara, koji je isto bija samo- uki vidar. Kokota se rano bacija na ronjenje, ima je svoju makinu. On je bija tetak moje matere; Ante Nanina sestra Luce udala se za Kokotu. Tako smo bili šnjiman u rodu, pa je moj otac učija i naučija roniti kod Kokote. Moj otac je počeja pomalo roniti kad je Kokota gradija svoju kuću, tako- reći u moru, na Buti. Poslin je radija na potopljenomu brodu pod Zlarinon. 1943./44. s Ćirilon je gradija dija porta od Drage prema Šipadu, u gradu. Za vrime rata, u četvrtomu misecu 1941. Talijanci su okupirali Dalmaciju, četnici su bili u Zablaću, mlađi Krapljani su išli u partizane, a lokalni sim- patizeri uključivali su se po potribi na prebacivanje spize, municije, pošte iz Visa (koga su saveznici kontrolirali) na Žirje, a otlen Krapljani, a bome i Primošćenci, u Primošćen, Grebašćicu, Mirin, Jesenove. Ranjene partizane vozili bi iston vezon na Vis. Isto je tako puno svita priko Visa i Barija bilo pi- bačeno u Egipat, u El Shatt, di ih je puno umrlo, pa su tamo i pokopani. Otac bi se u ratu uvatija posla koji bi mu prilika ponudila. Osin ronjenja prid kraj rata radija je na još jednomu potopljenomu brodu u Zadru. Potopila ga je engleska avijacija bombami. Bija je i s Vicon Kalebovin na spugami, pa je ton prilikon kupija paški sir, koji me spasija od teškoga proliva, koji me puno mučija i bija opasan. Otac je isto tako bija učesnik u akcijami između Visa i kopna. Liti 1942. Talijanci su ga uvatili i s drugima skupili na Malomu portu i pritili da će ih striljati. Bila je večer, mrak, pa se neopažen kala u more, otpliva dalje do mula ispred Pišćevih, izaša na kraj i njinjovon ulicon do raskrižja, pa priko Šomića do našega dvora, di se sakrija ispod drv i mo- goruša. Tražili su ga, ali ga nisu našli. 10 vidar kostiju
Dok su Talijanci bili u Krapnu, Ingleži bi se zalitali avionima pa bi bum- bardirali Šibenik. Tako su, na primjer, srušili staru vijećnicu nasuprot ka- tedrale. Na devetnest trećega 1944. ubili su Krapljanina Ivana Curavića, sina Srećka, koji je bija mornar na brodu Frane Jurića kod mula Krka, u Šibeniku. Naručito opasni bili su četnici, koji su na Dvanjki zaklali dosta ljudi, Krapljanov i Primošćenac. Na tomu školju je spomen-ploča. Ali svit govori da su i Krapljani partizani ubijali svoj svit, iz ko zna koga razloga. Jedan put su Ingleži nadlitali Krapan – mater mi kaže da san ima tri- četiri godine i da san bija na ulici isprid kuće – da su pikirali, iznenada se pojavili i mitraljezima pucali po vrtlima isprid kuće i po Mugradu. Mater je često spominjala da san u tom trenu zabeštima boga. I dan-danas se prenen i pristrašeno, šokirano reagiran ako nešto iza mene iznenada pu- kne, pade uz veliku buku ili slično. Pravi napad na moje živce. Ima berla- vih ljudi koji se ceru kad opazu moju pristrašenu reakciju. Uvik se pitan ima li to veze s onin napadon Ingležov? Izgleda po vomu šta pišen da su Bože i Marija uvik nalazili niki plaćeni posa, ali stvarnost je bila daleko od toga. Godina je duga, ima 365 dan i samo stalni posa, s platon na kraju šetemane ili miseca, moga je osigurati kakvo-takvo preživljavanje. Nije se moglo kupiti skoro ništa novoga za obući, gladni su bili vaik, ritko kad siti, smok i mrsno si nisu mogli priušti- ti. Nekad je obrok zna biti samo bokun suhoga kruva usupan u bevandu. Prisiljen gladon, moj otac je jednon prilikon šakreto popražija za se orza, još vrućega stavija ga je u žep i pomalo zoba. Mater ga je zalotila11 (in flagranti uhvatila) po mrlisu praženoga orza. Ali je ostatak podilija šnjon, nije ostalo zapisano u librima. U Krapnu se uvik pomagalo jedan drugomu kad je tribalo obaviti veći posa: trganje, jubrenje, kopanje, češanje maslin, branje smokav. Trgalo se tako u nas, bilo je pe’-šest pomoćnikov, svojta, kumovi, kume. Za večeru je otac skuva veliku teću punu pašte, biži i fažola sa suhin prasećin nogami. Tek kad je spizu priprema na sto, vidija je da plivaju kuvani crvi po vrhu. Uzeja je crvene paprike u prahu i obilato posuja po hrani. Svi su se naili i niko nije ništa opazija. U no vrime nije bilo pijatov za svakoga. Teću sa spizon bi se stavilo nasrid stola, čeljad bi sidila okolo teće, svak sa svo- jon drvenon ili poslin aluminijskon zlicon i grabija bi samo isprid sebe iz teće. Lipo redon. Gledalo se i znalo da te se prati, pa nikomu ne bi palo na pamet da se jagmi ili se maši isprid drugoga. Pilo se je iz drvene bukare ili 11 zalotiti (slov.) – uhvatiti na djelu većega pota, jedan za drugin, gucalj po gucalj, samo vino, cilo, polovnik ili manje-više raslavljeno, jerbo dobre, briste i čare vode u Krapnu nije bilo.