Razlika između inačica stranice »Str 165 - Poslije svega (Zaključak)«
(Stvorena nova stranica sa sadržajem: »POSLIJE SVEGA (Zaključak)<br><br> U fokusu ove knjige stanovnici su otočića Krapnja, koji se nalazi u blizini Šibenika, na istočnoj obali Jadransko...«.) |
No edit summary |
||
| (Nije prikazana jedna međuinačica istog suradnika) | |||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
POSLIJE SVEGA (Zaključak)< | <h3>POSLIJE SVEGA (Zaključak)</h3><br> | ||
U fokusu ove knjige stanovnici su otočića Krapnja, koji se nalazi u blizini Šibenika, na istočnoj obali Jadranskoga mora. Krapanj je poseban zbog svoje topografije. Površina mu je svega 0,36 četvornih kilometara, maksimalna nadmorska visina 1,5 metara, od kopna je udaljen samo 350 metara i do početka 1960-ih godina brojio je oko 1500 stanovnika. Bio je najgušće naseljen otok na Sredozemlju.<br><br> | U fokusu ove knjige stanovnici su otočića Krapnja, koji se nalazi u blizini Šibenika, na istočnoj obali Jadranskoga mora. Krapanj je poseban zbog svoje topografije. Površina mu je svega 0,36 četvornih kilometara, maksimalna nadmorska visina 1,5 metara, od kopna je udaljen samo 350 metara i do početka 1960-ih godina brojio je oko 1500 stanovnika. Bio je najgušće naseljen otok na Sredozemlju.<br><br> | ||
Uz zemljoradnju (polja se nalaze na kopnu) i ribolov - što je uobičajeno za sve otočane - Krapljani su se bavili i još se bave vadenjem spužava, najprije ronjenjem na dah, prema nekim izvorima vjerojatno već od druge polovice šesnaestoga stoljeća, a oko 1700. godine spužve se vade ostima iz male barke u kojoj su samo dva spugara. Akvatorij na kojem oni djeluju proteže se od Trsta do sjeverne albanske granice. Godine 1893. Krapljani počinju vaditi spužve, a od 1930-ih i koralje, koristeći skafander. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata kao radnici splitskoga poduzeća Brodospas vade u tom ratu potopljene brodove na Jadranu, u Grčkoj, Turskoj, Iranu i Egiptu. Kao podmorski graditelji luka i mostova djeluju na Jadranu i Cipru, u Siriji, na Crvenom moru (Etiopija i Sudan), u Iranu i u Gani. Od 1970. godine Krapljani rone u lakoj opremi. Vade spužve, koralje, izvode različite podmorske gradevinske radove. Budući da su pokretljiviji i učinkovitiji od ronilaca u skafanderu, polako ih istiskuju. Teškaši će podmorje prepustiti lakim roniocima (tzv. žabarima) sredinom 1980-ih godina.<br><br> | Uz zemljoradnju (polja se nalaze na kopnu) i ribolov - što je uobičajeno za sve otočane - Krapljani su se bavili i još se bave vadenjem spužava, najprije ronjenjem na dah, prema nekim izvorima vjerojatno već od druge polovice šesnaestoga stoljeća, a oko 1700. godine spužve se vade ostima iz male barke u kojoj su samo dva spugara. Akvatorij na kojem oni djeluju proteže se od Trsta do sjeverne albanske granice. Godine 1893. Krapljani počinju vaditi spužve, a od 1930-ih i koralje, koristeći skafander. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata kao radnici splitskoga poduzeća Brodospas vade u tom ratu potopljene brodove na Jadranu, u Grčkoj, Turskoj, Iranu i Egiptu. Kao podmorski graditelji luka i mostova djeluju na Jadranu i Cipru, u Siriji, na Crvenom moru (Etiopija i Sudan), u Iranu i u Gani. Od 1970. godine Krapljani rone u lakoj opremi. Vade spužve, koralje, izvode različite podmorske gradevinske radove. Budući da su pokretljiviji i učinkovitiji od ronilaca u skafanderu, polako ih istiskuju. Teškaši će podmorje prepustiti lakim roniocima (tzv. žabarima) sredinom 1980-ih godina.<br><br> | ||
U ovoj knjizi detaljno su opisani načini vadenja spužava ostima, kao i život dvojca na vijažima koji su trajali od 20 do 25 dana. Opisano je i kako su ekipe sastavljene od osmero ljudi (obično s dva ronioca) – sada na većim brodovima - radile i živjele za vrijeme vijaža. Za vrijeme ronjenja dogadale su se brojne nesreće koje su odnijele mnoge živote. Neki ronioci bili su žrtve kesonske bolesti, pa su ostatak života proveli kao invalidi. Mnogi dramatični dogadaji, ispričani od strane samih ronilaca ili drugih sudionika tih dogadaja, našli su mjesto u ovom uratku. Uzroci nesrećama bili su neznanje, neiskustvo, slaba, ponekad nefunkcionalna ronilačka oprema, precjenjivanje vlastitih sposobnosti odnosno podcjenjivanje opasnosti, površnost asistenta i pomoćnika ronioca te vanjski, teško predvidljivi čimbenici koji utječu na ronioca dok je pod morem.<br><br> | U ovoj knjizi detaljno su opisani načini vadenja spužava ostima, kao i život dvojca na vijažima koji su trajali od 20 do 25 dana. Opisano je i kako su ekipe sastavljene od osmero ljudi (obično s dva ronioca) – sada na većim brodovima - radile i živjele za vrijeme vijaža. Za vrijeme ronjenja dogadale su se brojne nesreće koje su odnijele mnoge živote. Neki ronioci bili su žrtve kesonske bolesti, pa su ostatak života proveli kao invalidi. Mnogi dramatični dogadaji, ispričani od strane samih ronilaca ili drugih sudionika tih dogadaja, našli su mjesto u ovom uratku. Uzroci nesrećama bili su neznanje, neiskustvo, slaba, ponekad nefunkcionalna ronilačka oprema, precjenjivanje vlastitih sposobnosti odnosno podcjenjivanje opasnosti, površnost asistenta i pomoćnika ronioca te vanjski, teško predvidljivi čimbenici koji utječu na ronioca dok je pod morem.<br><br> | ||
Spužvarstvo i ronilaštvo Krapljana prikazani su u kontekstu društveno-političkih sustava Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, FNRJ odnosno SFRJ i danas Republike Hrvatske. Ne samo neobična topografija već i stoljećima duga tradicija spužvarstva i ronilaštva čine otočić Krapanj - ako izuzmemo sličnu tradiciju spugarstva na grčkim otocima - jedinstvenim na Sredozemlju, a možda i u svijetu.<br><br> | Spužvarstvo i ronilaštvo Krapljana prikazani su u kontekstu društveno-političkih sustava Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, FNRJ odnosno SFRJ i danas Republike Hrvatske. Ne samo neobična topografija već i stoljećima duga tradicija spužvarstva i ronilaštva čine otočić Krapanj - ako izuzmemo sličnu tradiciju spugarstva na grčkim otocima - jedinstvenim na Sredozemlju, a možda i u svijetu.<br><br> | ||
[[Kategorija:Krapljani vladari podmorja]] | |||
__INDEX__ | |||
Posljednja izmjena, načinjena 15. listopada 2021. u 05:03
POSLIJE SVEGA (Zaključak)
U fokusu ove knjige stanovnici su otočića Krapnja, koji se nalazi u blizini Šibenika, na istočnoj obali Jadranskoga mora. Krapanj je poseban zbog svoje topografije. Površina mu je svega 0,36 četvornih kilometara, maksimalna nadmorska visina 1,5 metara, od kopna je udaljen samo 350 metara i do početka 1960-ih godina brojio je oko 1500 stanovnika. Bio je najgušće naseljen otok na Sredozemlju.
Uz zemljoradnju (polja se nalaze na kopnu) i ribolov - što je uobičajeno za sve otočane - Krapljani su se bavili i još se bave vadenjem spužava, najprije ronjenjem na dah, prema nekim izvorima vjerojatno već od druge polovice šesnaestoga stoljeća, a oko 1700. godine spužve se vade ostima iz male barke u kojoj su samo dva spugara. Akvatorij na kojem oni djeluju proteže se od Trsta do sjeverne albanske granice. Godine 1893. Krapljani počinju vaditi spužve, a od 1930-ih i koralje, koristeći skafander. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata kao radnici splitskoga poduzeća Brodospas vade u tom ratu potopljene brodove na Jadranu, u Grčkoj, Turskoj, Iranu i Egiptu. Kao podmorski graditelji luka i mostova djeluju na Jadranu i Cipru, u Siriji, na Crvenom moru (Etiopija i Sudan), u Iranu i u Gani. Od 1970. godine Krapljani rone u lakoj opremi. Vade spužve, koralje, izvode različite podmorske gradevinske radove. Budući da su pokretljiviji i učinkovitiji od ronilaca u skafanderu, polako ih istiskuju. Teškaši će podmorje prepustiti lakim roniocima (tzv. žabarima) sredinom 1980-ih godina.
U ovoj knjizi detaljno su opisani načini vadenja spužava ostima, kao i život dvojca na vijažima koji su trajali od 20 do 25 dana. Opisano je i kako su ekipe sastavljene od osmero ljudi (obično s dva ronioca) – sada na većim brodovima - radile i živjele za vrijeme vijaža. Za vrijeme ronjenja dogadale su se brojne nesreće koje su odnijele mnoge živote. Neki ronioci bili su žrtve kesonske bolesti, pa su ostatak života proveli kao invalidi. Mnogi dramatični dogadaji, ispričani od strane samih ronilaca ili drugih sudionika tih dogadaja, našli su mjesto u ovom uratku. Uzroci nesrećama bili su neznanje, neiskustvo, slaba, ponekad nefunkcionalna ronilačka oprema, precjenjivanje vlastitih sposobnosti odnosno podcjenjivanje opasnosti, površnost asistenta i pomoćnika ronioca te vanjski, teško predvidljivi čimbenici koji utječu na ronioca dok je pod morem.
Spužvarstvo i ronilaštvo Krapljana prikazani su u kontekstu društveno-političkih sustava Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, FNRJ odnosno SFRJ i danas Republike Hrvatske. Ne samo neobična topografija već i stoljećima duga tradicija spužvarstva i ronilaštva čine otočić Krapanj - ako izuzmemo sličnu tradiciju spugarstva na grčkim otocima - jedinstvenim na Sredozemlju, a možda i u svijetu.