Str 080 Selidba

Selidba

Mora da je bio kraj siječnja ili početak veljače 1950. godine kad smo se tzv. brzom prugom preselili na Rijeku. Ukrcali smo se vrlo rano ujutro u Šibeniku i uvečer smo stigli na mulo pred velikom palačom Jadrolinije. Otac, mater s jedanaest mjeseci starim Božidarom u naramku, brat Ratko, sestra Ivanka i ja. Došli smo „Dalmacijom”. To su za ono vrijeme bili brzi brodovi koji su povezivali sjever i jug jadranske obale.

• 

Od tada je prošlo 68 godina, ali sjećam se da sam bio impresioni- ran velikim gradom, mnoštvom lju- di na ulicama, tramvajima, uličnom rasvjetom, impresivnim zgradama, brodovima u luci. Ono malo prtljage što smo imali, stavili smo na kolica tovarne površine oko 2 m2 s dva velika kotača. Jedan ih je fakin gurao pred sobom do Šetališta XIII divizije broj 9 na Sušaku, gdje je bio naš stan. Iza naziva fakin, koji se koristio u svagdanjem govoru, skrivala se osoba uslužne djelatnosti, obučena u tamno plavu uniformu s kapom rašketom na glavi, a na kapi sjajna ovalna mjedena pločica s brojem. Preko mosta na maloj rječici Rečini (u lokalnoj čakavštini), koja je do 1945. bila granica između kraljevina Italije i Jugoslavije, iz Rijeke/Fiume prešli smo na hrvatsku stranu, na Sušak, do našeg stana. Svi smo pješačili uz fakina s kolicima.

Trinaesta divizija odigrala je važnu ulogu u proljeće 1945. godine, oslobodila je Hrvatsko primorje i veliki dio Gorskog kotara. U njenom su sastavu bili i dijelovi 2. proleterske brigade, kao posljedica čestih preustroja jedinica jugoslavenske vojske u proljeće 1945. godine, kada se prodiralo prema Istri i Trstu. Napredujući od istoka prema zapadu, ta je brigada sudjelovala u mnogim važnim bitkama u Bosni i Hercegovini. U toj 2. proleterskoj bio je i Paško Grbinov, tada 21-godišnji Žirin stariji brat. Za Uskrs 2018. godine razgovarao sam s Paškom u njegovoj kući. Pričao mi je o disciplini i gladi u 2. proleterskoj brigadi. Oteti seljacima hranu ili bilo što drugo, kažnjavalo se smrću. Izgladnjeli Gojko Juraga iz Murtera bi rekao: „Ako trava ne škodi ovcami i kozami, neće ni nami!“ Gojka je mučila UDBA, od čega je i umro kada je po završetku rata pokušavao pobjeći u Italiju.

Taj naš stan na Sušaku imao je oko 50 m2, bio je isti kao i stan nasuprot našega i oba su bila najmanja u cijeloj zgradi. Najmanja zato što su na našoj strani bila stisnuta jednom postolarskom radnjom, a na strani susjede Turine prodavaonicom mlijeka i kruha. Sastojao se od hodnika, male kuhinje, spavaće sobe i maloga zahoda. Grijanja nije bilo. Sav namještaj bio je 1955. (pri povratku u Dalmaciju) prenesen u novu kuću. Dio tog namještaja još je tamo.

• 

U Rijeku smo se preselili zbog bolesti brata Ratka, za kojega je otac dogovorio liječenje u dječjoj bolnici na Kantridi. Nadao se da će mu se tamo moći pomoći. Isto je tako znao i vjerovao da je za obitelj bolje preseliti se u veći grad, prije svega zbog školovanja nas djece.

Nastavu sam nastavio pohađati u Osnovnoj školi Pećine, treći razred. Moja sestra, koja je u Krapnu bila krenula u prvi razred, nije odmah nastavila sa školovanjem, već je u rujnu ponovo krenula u prvi razred, ali sada u novoj školi.