Str 080 Selidba

Izvor: Dalmatinski internetski libar
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu internetsku enciklopediju Dalmacije, nakon što ih potvrde administratori. Za registraciju klikni ovde!.

Selidba

Mora da je bio kraj siječnja ili početak veljače 1950. godine kad smo se tzv. brzom prugom preselili na Rijeku. Ukrcali smo se vrlo rano ujutro u Šibeniku i uvečer smo stigli na mulo pred velikom palačom Jadrolinije. Otac, mater s jedanaest mjeseci starim Božidarom u naramku, brat Ratko, sestra Ivanka i ja. Došli smo „Dalmacijom”. To su za ono vrijeme bili brzi brodovi koji su povezivali sjever i jug jadranske obale.


Od tada je prošlo 68 godina, ali sjećam se da sam bio impresioni- ran velikim gradom, mnoštvom lju- di na ulicama, tramvajima, uličnom rasvjetom, impresivnim zgradama, brodovima u luci. Ono malo prtljage što smo imali, stavili smo na kolica tovarne površine oko 2 m2 s dva velika kotača. Jedan ih je fakin gurao pred sobom do Šetališta XIII divizije broj 9 na Sušaku, gdje je bio naš stan. Iza naziva fakin, koji se koristio u svagdanjem govoru, skrivala se osoba uslužne djelatnosti, obučena u tamno plavu uniformu s kapom rašketom na glavi, a na kapi sjajna ovalna mjedena pločica s brojem. Preko mosta na maloj rječici Rečini (u lokalnoj čakavštini), koja je do 1945. bila granica između kraljevina Italije i Jugoslavije, iz Rijeke/Fiume prešli smo na hrvatsku stranu, na Sušak, do našeg stana. Svi smo pješačili uz fakina s kolicima.

Trinaesta divizija odigrala je važnu ulogu u proljeće 1945. godine, oslobodila je Hrvatsko primorje i veliki dio Gorskog kotara. U njenom su sastavu bili i dijelovi 2. proleterske brigade, kao posljedica čestih preustroja jedinica jugoslavenske vojske u proljeće 1945. godine, kada se prodiralo prema Istri i Trstu. Napredujući od istoka prema zapadu, ta je brigada sudjelovala u mnogim važnim bitkama u Bosni i Hercegovini. U toj 2. proleterskoj bio je i Paško Grbinov, tada 21-godišnji Žirin stariji brat. Za Uskrs 2018. godine razgovarao sam s Paškom u njegovoj kući. Pričao mi je o disciplini i gladi u 2. proleterskoj brigadi. Oteti seljacima hranu ili bilo što drugo, kažnjavalo se smrću. Izgladnjeli Gojko Juraga iz Murtera bi rekao: „Ako trava ne škodi ovcami i kozami, neće ni nami!“ Gojka je mučila UDBA[1], od čega je i umro kada je po završetku rata pokušavao pobjeći u Italiju.


Taj naš stan na Sušaku imao je oko 50 m2, bio je isti kao i stan nasuprot našega i oba su bila najmanja u cijeloj zgradi. Najmanja zato što su na našoj strani bila stisnuta jednom postolarskom radnjom, a na strani susjede Turine prodavaonicom mlijeka i kruha. Sastojao se od hodnika, male kuhinje, spavaće sobe i maloga zahoda. Grijanja nije bilo. Sav namještaj bio je 1955. (pri povratku u Dalmaciju) prenesen u novu kuću. Dio tog namještaja još je tamo.


U Rijeku smo se preselili zbog bolesti brata Ratka, za kojega je otac dogovorio liječenje u dječjoj bolnici na Kantridi. Nadao se da će mu se tamo moći pomoći. Isto je tako znao i vjerovao da je za obitelj bolje preseliti se u veći grad, prije svega zbog školovanja nas djece.


Nastavu sam nastavio pohađati u Osnovnoj školi Pećine, treći razred. Moja sestra, koja je u Krapnu bila krenula u prvi razred, nije odmah nastavila sa školovanjem, već je u rujnu ponovo krenula u prvi razred, ali sada u novoj školi.


  1. UDBA: Uprava državne sigurnosti u komunističkoj Jugoslaviji