Crtica iz života prosječnog pomorca/O onima koji ostaju

Izvor: Dalmatinski internetski libar
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu internetsku enciklopediju Dalmacije, nakon što ih potvrde administratori. Za registraciju klikni ovde!.


145470742 696943807663737 3422602990032305896 n.jpg

Lokacija: Vojak, Rijeka Vrijeme: 1996. godina Ime broda: „Rodenbek“

Iako se radnja ove anegdote odvijala dok sam ja bio na „Rodenbeku“ i poslije mog iskrcaja s njega, nije inače ničim drugim vezana za dotični brod. Naš stariji sin, koji trenutno odrađuje prvi dio svoje kadeture na istoj kompaniji gdje ja navigan preko osam godina kao Zapovjednik, u to vrijeme je imao oko dvije godine. Što ga nije nimalo spriječavalo da bude hiper aktivan, brbljav i dešpetljiv, dokle god je imao snage gledati. Samo o njegovim spačkama bi se dalo napisati odužu priču, ali to možda jednom drugom zgodom. Kako smo u to vrijeme stanovali kod mojih roditelja, koji su oboje bili u mirovini a nisu s nama već poduži broj godina, tako je i sin provodio podosta vremena s nonom i nonićem. A pošto je dnevni dio stana okrenut prema riječkoj luci i sidrištu tako je mali znao stajati na balkonu, ručicama se držeći za metalnu ogradu, gledajući brodove i slažući tko zna kakve sve priče u svojoj glavici. Jednom zgodom, a kasnije se to ponavljalo učestalo, stajao je tako s nonom uz njega kad je prstom pokazao na brodove i svojim dječjim rječnikom počeo objašnjavati svojoj noni. - Nona, tata. - Da, tata tvoj je na brodu. To ili nešto slično mu je nona odgovorila kad je počeo vikati iz sveg glasa. - Taaaaaaaaaaataaaaaaaaaaaaaaaaa điiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiidooooooooooooooo. Do dana današnjeg ostala je misterija otkud njemu ta riječi „đido“ jer ju doma nije sigurno čuo, a nije išao niti u vrtić tako mali. Isto tako je bilo komično kad bi ga netko upitao gdje je tata, on bi sav ozaren to detaljno objasnio. - Tata dgdg vžžžžžžžžžžž bjod. Što je značilo da je tata otišao autom pa avionom na brod. Tako je vrijeme prolazilo, ja sam se iskrcao s „Rodenbeka“ i vratio domu svome. Nakon neodređenog broja dana me uzeo za ruku i poveo na balkon, stao je sav važan, uhvatio se jednom ručicom za ogradu a drugom je pokazao na usidrene brodove. - Tata. - Da, sine, tata radi na brodu. Samo da bi ponovo pokazao na brodove i ponovio. - Tata. Pa pokazao na mene, sav sretan kako on to sve razumije. Da bi u slijedećem trenutku, držeći se s obje ručice za ogradu, povikao koliko je glasnije mogao. - Taaaaaaaaaaataaaaaaaaaaaaaaaaa điiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiidooooooooooooooo. Uzaludni su bili moji pokušaji da mu objasnim da stojim pored njega a na tim brodovima su nečiji drugi tate.

Rotterdam (Nizozemska), 19. VII. 2020.