Dalmacija

Izvor: Dalmatinski internetski libar
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu enciklopediju Dalmacije. Za registraciju klikni ovde!

Dalmacija

Karta Dalmacije - crvenom bojom je označena Dalmacija unutar Hrvatske

Danas je Dalmacija u sastavu Republike Hrvatske i obuhvaća oko 13 000 km² (podijeljena je na četiri županije – Zadarske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske, Dubrovačko-neretvanske – iznosi 12 951 km²) s 856 758 st. (2011). Proteže se uz Jadransko more, od Hrvatskoga primorja (Tribanj) na sjeverozapadu do granice s Crnom Gorom na jugoistoku. S kopnene strane granica joj je državna granica prema BiH, odnosno visokoplaninsko područje omeđeno crtom DinaraKamešnicaZavelin. Sastoji se od otočnog i obalnog dijela te submediteranske unutrašnjosti (Dalmatinska zagora ili Zagora). Subregionalna podjela Dalmacije na sjevernu, srednju i južnu Dalmaciju uvjetovana je gravitacijskim utjecajem njezinih većih gradova. Sjeverna Dalmacija gravitacijsko je područje Zadra i Šibenika pa joj u administrativno-teritorijalnom smislu pripada područje Zadarske županije (3646 km²) i Šibensko-kninske županije (2984 km²). Srednja Dalmacija gravitacijsko je područje Splita, odnosno Splitsko-dalmatinske županije (4540 km²). Južna Dalmacija gravitacijsko je područje Dubrovnika, odnosno Dubrovačko-neretvanske županije (1781 km²). Dalmaciji pripadaju gotovo svi jadranski otoci, osim kvarnerskih, među njima i Kornati, najveće jadransko otočje (140 otoka). Najveći otoci: Brač (394,57 km²), Hvar (299,66 km²), Pag (284,56 km²), Korčula (276,03 km²), Dugi otok (114,44 km²), Mljet (100,41 km²); na njima živi oko 52 357 ljudi (2011), najviše na Korčuli (15 522 st., 2011), Braču (13 956 st.) i Hvaru (11 077 st.). Obala, otoci i planine u zaleđu pružaju se usporedno, u smjeru sjeverozapad–jugoistok (dalmatinski tip obale).

Povijest

I stoljeće

Ime Dalmacija (Dalmatia) javlja se prvi put u 1. st. kao naziv za kraj koji je nastavalo pleme Delmata (Dalamata) i njemu srodna, ponajviše ilirska plemena, odnosno kao sinonim za Ilirik (Illyricum), kako su taj kraj nazivali Rimjani. Granica rimske provincije Dalmacije tekla je od ušća Raše u Istri na Snježni, odatle linijom paralelnom sa Savom preko utoka Sane u Unu do izvorišta Kolubare i Ljiga; otuda se spuštala Ibrom na Šar-planinu, a zatim skretala prema zapadu na rijeku Mati (u Albaninji) i njom fopirala do mora. Toj su provinciji pripadali i svi otoci od Kvarnera do Boke. Na tom prostranom području, na kojem su nastavala mnogobrojna ilirskokeltska plemena (uz more Liburni, Delmati, i Ardijejci, a na kontinentu Japodi, Mezeji, Dezitijati, Dokleati itd.), postojao je stoljećima prije rimske okupacija niz većih naselja. Sudeći po imenima, neka od njih bila su predilirskog ili ilirskog podrijetla (Jadera – Zadar, Issa – Vis, Delminium – Županjac na Duvanjskom polju, Scodra – Skadar itd.), a neka se od IV stoljeća dalje spominju kao grčke kolonije (Epation Stobreć, Tragurion – Trogir, Varvaria Bribir itd.). Smještanje rimskih vojnih posada i naseljavanje kolona na teritoriju Dalmacije dovelo je dosta naglo do jezično kulturne romanizacije zemlje, a uz stara naselja dolaze pod Rimljanima do značenja i novi centri (Burnum – Šupljaja kod Kistanja, Andetrium – Muć kod Sinja, Riditae – Danilo kod Šibenika, Aeguum – Čitluk, Novae – Runovići kod Imotskog i dr.). Rimljani su izgradil i dobru mrežu strateško trgovačkih cesta, među kojima se isticala Via exercitualis između Salne – Solna i Siscie – Siska. Glavni je grad provincije Salona (Solin); tu je isprva sjedište carskog namjesnika (legatus pro preatore), a poslije vojnog zapovjednika (dux) i civilnog guvernera (praeses).

Dioklecijan

Car Dioklecijan smanjio je područje Dalmacije odvojivš od nje teritorij pokrajine Prevalitane (Praevalis) s glavnim gradom Scodrom (Skadrom). Granica podjele išla je od Budve na ušće Lima u Drinu, a odatle na izvorište Kolubare; ta granica postala je nakon Teodozijeve podjele imperija (395) razmeđa između Istočnog i Zapadnog rimskog carstva. Godine 437. daovanjem Gale Placidije, (slika 1.) majke Valentijana III, dalmacija je dospjela u istočnorimski (bizantski) posjed, ali već 454., nakon provale Huna, ona se osamostaljuje u zasebnu državu pod Dalmatincem Marcelinom. Marcelinov nećak Julije Nepos bio se na kratko vrijeme domogao titule zapadnorimskog cara, ali se morao povući u Salonu, gdje je umoren (480.). Dalmaciju je tada preuzeo italsk vladar Odoakar, a nakon njegova poraza (493.) Teodorik, kralj istočnih Gota. Pod Gotima Dalmacija je sjedinjena s panonskim područjem južno od Drave (Panonia Savia) u jednu vojno-upravnu jedinicu, kojoj je na čelu comes u Saloni. (slika 2.) Salona je ujedno i sjedište metropolije, kojoj je podložno dvanaestak dalmatinskih biskupa. Stari rimski municipji i kolonije postaju sada civitates, kojima upravljaju priori.

V stoljeće

Za Justinova rata protiv Gota Dalmacija je došla pod Istočnorimsko carstvo (535.). Teritorijalno i dalje udružena s Panonijom Savijom, ona je postala bizantska provincija kojom upravlja prokonzul podložan prefektu Ilirika, nastanjenom u Justiniani Primi (Lipljanu kod Skopja). U to vrijeme Slaveni i Avari već su provaljivali i u područje Dalmacije. Potkraj VI stoljeća za cara Maurikija, kad je Bizant organizirao egzarhate, podređena je Dalmacija egzarhu u Ravenni. Početkom VII stoljeća avarsko – slavenske snage doprle su do mora. Godine 614. razoren je niz dalmatinskih gradova (Salona, Delminium, Epidaurum itd.), a raseljavanje preseljenje starosjedilačkog pučanstva uzima goleme razmjere. Slavenske mase doskora su preplavile čitavo područje Dalmacije i susjednih krajeva (izuzev romanske gradove), započinjući na njemu svoje etničko i političko grupiranje. Tradicionalne granice provincija brisane su netragom; izravan bizantski posjed pod ravenskim egzarhatom sveden je na istrgani obalni pojas gradova i otoka. Potkraj VII stoljeća uspostavljaju se prvi legalni odnosi između Bizanta i slavenskih doseljenika.

VIII stoljeće

Kad je 715. Bizant izgubio Ravennu, ostaci bizantske Dalmacije (gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, otoci Krk, Cres, Lošinj i Rab)bil su rganizirani u dalmatinsku temu; njom je nominalno upravljao strateg u Zadru, kojeg nije imenovao Bizant, nego ga je birala zadarska komuna (tj. kler i narod); u isti mah crkvenu vlast predstavljao je splitski nadbiskup, koji se smatrao nasljednikom salonskog metropolita. Sjeverni dio kontinentalne pozadine teme počeo se tada politički organizirati u kneževinu Hrvatsku, dok su se na jugu ocrtavali zameci neretljanske, zahumske, travunjske i dukljanske oblasti.

IX stoljeće

Na prijelazu iz VIII u IX stoljeće franačka je ekspanzija prema istoku zahvatila ne samo čitavo područje tadašnje Hrvatske, nominalno pod bizantskim suverenitetom, nego i izravni bizantsk posjed: gradove dalmatinske teme. Franačko-bizantski sukob izravnan je Ahenskm mirom (812.), kada se Karlo Veliki odrekao pretenzija na bizantsku temu. Tim mirom, koji je državnom granicom odijelio bizantske gradove od hrvatske zemlje u pozadini, rađa se novi pojam Dalmacije. Ona je odsad više manje neodređena traka zemlje uz more, koja se povremeno suzuje i širi, al ne dalje od prvog jačeg planinskog zida: velebitske kose i lanca dinarskih planina. Nov period u životu Dalmacije karakteriziran je sve jačom privredno-kulturnom izolacijom i političkom autonomizacijom pojedinih gradova teme. Jedan je od relikata te izolacije Dubrovnik, koji se održao kao samostalna državica sve do početka XIX stoljeća. Počinje polagana ali uporna infiltracija slavenskih elemenata u centre naseljene romanskim stanovništvom. Tu je infiltraciju pratilo trajno nastojanje hrvatskih vladara da temu definitivno priključe svom teritoriju, ali i neprestani pokušaji Mletaka da je se domognu kao uporišta za svoj trgovačk put na Levant. Znatno političko značenje imali su i crkveno-administrativni sukobi, osnovani na orijentaciji prema Bizantu i Rimu, odnosno na težnjama za vjerskom autonomijom (glagoljaši, „hrvatsk biskup”, reformatori Vuk, Zdeda).

X stoljeće

Bizant je već potkraj X stoljeća prepustio upravu nad dalmatinskim gradovima hrvatskom vladaru (Tomislavu), a u drugoj polovici XI stoljeća Petar Krešimir uzeo je naslov „kralj Dalmacije” i Jadran nazvao „svojim morem”. Ali hrvatski posjed dalmatinske obale neprestano su narušavali mletački prepadi i privremena mletačka (na kraće vrijeme i normanska) okupacija pojedinih dijelova primorja (desant Petra II Orseola godine 1000, grofa Amika II godine 1075.). Mletački pothvati postaju sve oštriji, a i uspješniji nakon stupanja Hrvata u državnu zajednicu s Madžarima, kada u ime zajedničkog kralja zemljom upravlja „hrvatsko-dalmatinski” herceg ili ban (upad dužda Ordelafa Faledra 1115., Domenika Michielija 1125., Enrika Dandola s križarima Četvrte križarske vojne 1202.). Na prijelazu iz XIII u XIV stoljeće vlast nad dalmatinskom obalom počela se kncentrirati u rukama jakih i nezavisnih domaćih feudalaca Šubića (Pavao Bribirski, Mladen I i II), ali je njihov slom u borbi s ostalim moćnim velikašima (Nelipićima) omogućio Mlecima novu okupaciju Dalmacije (1326.-29.). Doduše, poslije mira u Zadru (1358.), kojim je Ludovik I završio svoje uspješno ratovanje protiv Mletaka u Dalmaciji i Italiji, morala se Venecija odreći čitave dalmatinske obale, a njen dužd samozvanog naslova „dalmatinskog vojvode”, ali je na tom ostalo kratko vrijeme. Dinastičke spletke oko hrvatsko-ugarskog prijestolja dovele su 1409. do zloglasnog ugovora, kojim je poraženi pretendent Ladislav Napuljski prodao Mlečanima sva svoja kraljevska prava na Dalmaciju za 100.000 dukata. Za nekoliko godina Mlečani su se učvrstili na primorskom pojasu i svim otocima od Podgorskog kanala do Boke Kotorske, ali već nakon nekoliko decenija oni više nisu nesmetani gospodari okupiranog područja, nego ga moraju ogorčeno braniti od turskog nadiranja. Sve do polovine XVI stoljeća granice su se mletačkih i turskih posjeda na jadranskom primorju mijenjale tako reći iz dana u dan, i tursk zaleti zaustavljali su se katkad pod samim zidovima Zadra. Vrijeme tursko-mletačkog ratovanja u Dalmaciji, vrijeme gladi, bezobzirne ekspoloatacije, zelenaških poreza i rekvizicije (ulje, sol, riba, drvo), danonoćnog novačenja za „prekomorske čete”, za galije i gradnju fortifikacija, vrijeme uskočkih pomicanja, masovnih seoba i sitne kolonizacije, vrijeme kuge i hajdučije, gusarskih podviga s mora i četovanja na kopnu, ostavilo je u Dalmaciji pustoš, dekoriranu tek ponegdje (u neporušenim tvrdim gradovima) spomenicima. Sjedište je mletačke vlasti bilo u Zadru, gdje je zasjedao generalni providur Dalmacije i Albanije (tj. Boke s Crnogorskm primorjem), kojemu su bili podložni izvanredni providur u Kotoru, knezovi gradskih općina (conti), predstojnici oblasti (colonelli), serdari kotara, kapetani i harambaše sela. Slika 3.

XVII stoljeće

S općim popuštanjem turskih pritisaka Mlečani su od polovice XVII stljeća počeli zauzimati komad po komad turskog posjeda i širili svoj prostorni posjed (acquisto vecchio). Nakon Karlovačkog mira 1699. (acquisto nuovo) i Požarevačkog ira 1718. (acquisto nuovissimo) proširio se mletački posjed na Knin, Vrliku, Sinj, Vrgorac i Gabelu; posljednje razgraničenje mletačkog i turskog posjed izvršeno je 172. i održalo se sve do 1797. kad je mirom u Campoformiju (1797.) prestala postojati Republika Venecija, a mletački posjed u Dalmaciji pripao Austriji, koja je upravu nad njom povjerila posebnom komesaru. U toku nemira i pučkih pobuna, koje su kao odjek Francuske revolucije planule po Dalmaciji u času pada mletačke vlasti, dobile su svoje prve javne formulacije i vjekovne težnje za sjedinjenjem Dalmacije s kontinentalnom Hrvatskom. Te težnje gušio je austrijski komesar, a prekinuo ih je Požunski mir (1805.), kojim je Dalmacija prepuštena Napoleonu (kraće vrijeme južne krajeve držali su Rusi i Crnogorci).

XVIII stoljeće

Za francuske okupacije Dalmacije civilnu je vlast isprva predstavljao providur u Zadru, podložan talijanskom vicekralju u Milanu (Dandolo Vicenzo). Godine 1808. dokinuta je Dubrovačka republika; dekretom od 14. X 1809. njen je teritorij zajedno s Dalmacijom uključen u „Ilirske provincije” (les provinces Illyriennes). Na čeloDalmacije dolazi intendant,podređen generalnom guverneru u Ljubljani. Provincija je razdijeljena na 4, zatim na 5 okružja (districts), 17 kotara (cantons) i 85 općina (communes). Francuska uprava, s generalnim guvernerom general m Marmontom na čelu, predavši formalno zemlju u vlasništvo seljaku, nije podigla ekonomski standard stanovništva pritisnutog teškim fiskalnim nametima, ali je izvršla čitav niz korisnih reformi i javnih radova (školstvo, zdravstvo, poljoprivreda, obrt i trgovina, ceste). Engleski udar s mora,a austrijski s kopna likvidirao je 1813.-1814. francuski režim u Dalmaciji koja uz sankciju Bečkog kongresa 181. postaje austrijskom pokrajinom. Podijeljena na okružja (zadarsko, splitsko, dubrovačko i kotorsko), Dalmacija je pripojenjem crnogorskog Spiča 1878., dobila svoje definitivne granice, koje je kao „austrijska krunska zemlja kraljevina Dalmacija” zadržala sve do 1918.

XIX stoljeće

Zahtjevi da se Dalmacija sjedini sa sjevernim krajevima izbijali su sve jače, osobito u nemirnoj godini 1848., a od 1860. dalje pretvorili su se u ogorčenu političku borbu, koju je stranka narodnjaka-aneksionista (M. Klaić, N. Nodilo, M. Pavlinović, lisz Il nazionale s prilogom na hrvatskom jeziku „Narodni list”) vodila protiv italofilske struje dalmatinskih autonomaša (A. Bajamonti, list La Voce Dalmatica). Narodna stranka pobijedila je već na izborima za Dalmatinski sabor 1870., ali šarena politika austrijskih pokrajinskih namjesnika, ljudi različitog nacionalnog podrijetla i heterogenih političkih orijentacija, a i taktika austrijskog dvora da autonomaštvo iskoristi protiv nabujalih antimonarhističkih snaga jugoslavenskog okupljanja, i dalje je onemogućavala uniju. Tek slom Austo-Ugarske1918. pridružio je Dalmaciju ostalim južnoslavenskim zemljama. Iako mirovni ugovori nakon Prvog svjetskog rata nisu ostvarili „Londonski sporazum”, Italija je ipak ugovorom u Rapallu 1920. dobila grada Zadar i otok Lastovo. Kad je u toku Drugog svjetskog rata fašistička Italija okupirala našu obalu i velik dio, uz pristanak ustaša, anektirala pod svoju „imperiju”, ustale su protiv okupatora narodne mase i u toku NOB oslobodile znatne dijelove dalmatinskog teritorija. Završetkom Drugog svjetskog rata vraćeni su Dalmaciji (Jugoslaviji) Zadar i Lastovo, te ostali dijelovi koje je okupirala fašistička Italija, a poslije i nacistička Njemačka.

XX stoljeće

Dalmacija je od početka 1970-ih bila važna i zbog turističkih deviznih prihoda, a zahtjev za njihovim raspolaganjem bio je bitan dio programa Hrvatskoga proljeća. Pobuna srpskoga stanovništva u Kninskoj krajini od kolovoza 1990. geopolitički je fragmentirala Dalmaciju i izložila je ratnim razaranjima (granatiranje Zadra, Šibenika, Dubrovnika i dr.). Rat u BiH (1992–95) značio je dodatni velikosrpski pritisak, posebno na dalmatinskom jugu. Okupirani dijelovi Dalmacije oslobođeni su akcijama 1992–93. te u kolovozu 1995. vojnom operacijom »Oluja«.

Izvor 1

Izvor