Str 083 - Polombarova molitva

Budući da se do kraja rata 1945. godine nije pouzdano znalo koje su, kakve i kada prijete opasnosti pri ronjenju i na moru, očekivala se i pomoć Svevišnjega. Praznovjerje je bilo prisutno u životu Krapljana: nisu se dobro osjećali ako bi im mačka križala put do leuta u koji su nosili opremu za vijaž ili bi ih neka udovica gledala kako opremaju leut. Taj strah i nelagodu pred vijaž zorno je opisao Luka Milutin Milin u svojoj poemi Polombarova molitva, koja je hommage krapljanskom ronilcu.

Stari - nažalost uz pasivnost i nemar samih kasnijih naraštaja Krapljana „pregažen“ i skoro zaboravljen - krapljanski govor daje posebnu snagu, izvornost i čar pjesmi. Dobrotom autora objavljujem je ovdje.

O sveti Mikola, putniče od mora, Od partence svanila zora. Tuka nan partit na vijaž, Čuvaj nas i daj nan kuraž. O sveti Mikola, ki ščitiš mornare i ribare, Sačuvaj naše levute i makinare. Ne daj da nas čapa nevera Kad budemo nasrid Kvarnera. Učini da bude kalma bonaca, Da nas ne tuče teška moraca. Da ne bude jakog kurenta, Da ne baci špalmin od pulenta. Da se na vrime škampa Kad od kulfa grmi i lanpa. Da nan jugo ne dere, Da lešto napunimo sakere. Da drugi ne poberu lovišče staro, Da mi doli na braku bude čaro. Da mi se ne probuža maniga, Da mi ne nacikne kaciga. Da mi ne zapne pašaman Kad se niz kapinu na dno kalan. O sveti Mikola, budi na pomoči, Zlo i bolest od kuče mi koči. Znan da'vo nije u tvojoj moči, Ma svejedno, otvori oči. Pazi mi na dicu, ženu i stare, Doni'ču ti na oltar o'zavita dare. Zapali' ču ti najdeblju sviču, Pripazi na nje, providi in sriču. Gledaj da rodu masline i loze, Da krupa ne istuče frut i grojze. Da bude beričetna godina, A konoba puna ulja i vina. O sveti Mikola, zaščiti nas spugare Sve putnike, mornare i ribare. Učini da me grč ne uvati, Da se ekipa kraj mene ne pati. Da nas prati lipo vrime, I da nan ne pomolaju cime. Da nan je porat sigur' od vitra I da nan nikad ne podoru sidra. Da nan se motor ne pokvari I da se s vijaža vratimo kuntenti i zdravi. A sad, na glavu rašketu i PALI TAMO MOTOR! ODRIŠI BRBETU!

Zadnja dva stiha govore o jednom ritualu koji je u ono vrijeme bio običaj pred odlazak na makinu. Sam autor mi je pojasnio te riječi na kraju pjesme „Glavni (stariji) ronilac dolazi zadnji pred leut, skine rašketu i kao pred ontaron, izmoli molitvu. Na kraju molitve vrati kapu na glavu i izda zapovijed da se krene." Autor je uvjeren da je pred partencu svaki član ekipe glasno, poluglasno ili u sebi izmolio istu ili neku drugu sličnu molitvu.