Str 101 U školi

U školi

Ulica, igre, kino, prijatelji, sve me je to toliko privlačilo i okupiralo da se nisam mogao prve dvije-tri godine usredotočiti na školu i učenje. Iako sam se trudio zadovoljiti svoga oca, nije mi to uspijevalo, jer su njegova očekivanja bila veća od moga učinka. Znalo bi mi se dogoditi da uvečer ne dođem na vrijeme doma, pa bi otac znao zaključati ulazna vrata od stana i uzeti ključ. Mater bi ostavila pritvoren prozor, pa bih se, nakon što bi svi otišli na spavanje, popeo kroz prozor i ušuljao u postelju.

Do kraja četvrtog razreda učila nas je samo Marica Stašić. Od petoga nadalje bilo je više predmeta i za svaki od njih po jedan nastavnik. Između ostalih, došli su i matematika i francuski. Nakon četvrtog osnovne trebalo se odlučiti za jedan od dva ponuđena strana jezika: francuski ili engleski. Bio sam nesiguran, nisam znao što izabrati, a dobrog savjetnika nisam imao, i tako je odluka pala na – francuski. Moj kasniji životni put mi je pokazao da ta odluka nije bila optimalna. I dalje sam se mučio s učenjem, ocjene su mi bile slabe, a one polugodišnje trebalo je dati roditeljima na potpis, što je bio još jedan od razloga da me otac kazni. Otac je vidio da mi treba pomoć za francuski, pa je razgovarao s gospođom Rechnitzer, koja mu je preporučila gospođu Kostrenčić iz zgrade ALGA, Francuskinju čiji je suprug bio odvjetnik. On je imao malu njegovanu bradicu, izvodio bi psa foksterijera na ulicu i ako bismo slučajno igrali nogomet, pas se stalno zalijetao za loptom. Išao sam na satove gospođi Kostrenčić sve dok nisam uhvatio priključak. Nastavnica francuskog bila je gospođa Tepšić, koja nam je svima dala francuska imena. Njen sin Boris, koji je bio u sedmom ili osmom razredu i koji je malo šepao, išao je u školu putem uvijek čitajući neku knjigu. Matematiku me podučavao Slavo Jaranov u ljeto 1951., u borovoj šumi, kada sam bio u Krapnu na ljetnim ferijama.

Imali smo i pjevanje, koje je držala nastavnica Majerović. Visoka dama, distancirana držanja, u besprijekorno plisiranoj (na falte) tamno plavoj suknji i u lijepim crnim lakiranim cipelama s malom petom. Negdje u prvim danima škole prozvala me – u ono vrijeme trebalo je ustati kad se razgovaralo s nastavnikom – i pitala koja mi je dalmatinska pjesma najdraža i neka je zapjevam. Valjda je i ona pretpostavljala, kao i moja draga kada me je 1965. u Ljubljani upoznala, da svi Dalmatinci lijepo pjevaju. Kada sam počeo pjevati „Ja sam mladi Dalmatinac, u ribara sin jedinac, kuća mi je barka...”, mislim da je bila šokirana. Sigurno je pomislila: „Je li moguće da netko ima tako malo sluha?“

Provukao sam se kroz peti razred. Pomalo sam postajao zreliji i bolji u školi. U sportu sam uvijek bio odličan, ali i u nekim drugim predmetima, npr. u prirodopisu, dok sam u zemljopisu bio vrlo dobar. Povijest nam je predavao profesor Franjković, koji je volio piti i gledati za mladim kolegicama iz nastavničkog zbora. Od njega mi je ostala u sjećanju izreka: „Opanak se popapučio”, kojom je slikovito opisao kako su bogati svinjogojci u devetnaestom stoljeću postajali srpski kraljevi.

U razredu sam uvijek sjedio u prvoj klupi, gdje su bili najmanji, a na gimnastici, kada bismo se postavili u vrstu, obično sam bio zadnji, kao „amen” u Očenašu. Najmanji. Sportom sam se bavio vrlo intenzivno (predmet se u ono vrijeme zvao Gimnastika); jedno vrijeme sam bio i u „Partizanu”, gdje smo vježbali na spravama i na podu. Nije bilo važno o kojoj se igri ili sportu radilo – svugdje sam se osjećao sigurno i dobro.

U mom su razredu i đaci bili zanimljivi. Mate, mlađi od braće Šimac, koji su se rodili u SAD-u pa se s roditeljima vratili u Hrvatsku, bio je u mom razredu. On je uvijek donosio u školu američke revije s krasnim konjima i kaubojima. U Dragana Hobolje sve je bilo složeno: pernica, teke, knjige – sve u besprijekornom redu. Rosandić je neredovito dolazio u školu i – po njegovim riječima – stalno imao miliciju za petama. Jednom je kroz prozor izletio iz razreda, skočio na dvorište i nestao. Na nogama je uvijek imao isključivo tenisice. Sjećam se da smo se jedno vrijeme u razredu takmičili u tome tko će imati bjelje zube. Danima smo strugali zube Kalodontom (tada su već bile u uporabi četkice od plastike). Za bolji učinak ja bih još drobio sipinu kost pa i to dodavao Kalodontu.

Sa školom smo često išli na izlete u bližu i dalju okolicu. Jednom smo bili u Skradu, u Gorskom kotaru. Sjećam se da smo se u šumi spuštali niz strminu na kojoj su bile od debla tanjih stabala napravljene drvene stepenice. Na dnu strmine bila je nekakva voda ili mali slap. Kada smo se vraćali natrag, spontano smo se počeli utrkivati, tko će prvi stići gore. To je bila moja disciplina, i moja ambicija nije dozvolila da netko drugi bude brži od mene.

U socijalističkim bratskim zemljama tada su, a i prije Drugog svjetskog rata, bile popularne Spartakijade. Cilj im je bio tjelesni odgoj mladeži i širenje bratstva među Slavenima, svojevrsni odgovor na Nijemca Turnvatera Jahna i germanizam. Moj rođak Ante, koji je stanovao s nama, bio je na Spartakijadi u Pragu, a ja sam bio na sletu u Zagrebu. Za slet smo vježbali u našoj školi. Slijedila je generalna proba svih riječkih škola na Omladinskom igralištu i odlazak u Zagreb. Tamo smo spavali na slami u nekoj školi; slet je bio na stadionu u Maksimiru. Fascinirala me trava na stadionu; u Rijeci, gdje je igrao domaći drugoligaš Kvarner, na Omladinskom igralištu bila je crno-siva šljaka.