Str 106 Moj otac, naša obitelj

Moj otac, naša obitelj

Otac je bio vrlo cijenjen radnik, više puta odlikovan, tada još aktivan član Komunističke partije, potencijalni kandidat za više zadatke i pozicije. Čisto proletersko porijeklo! Partija ga je predlagala da ide u Partijsku školu u Zagreb, gdje se pripremao kadar koji bi potom bio na ključnim mjestima u društvu. Mora da je bio u velikoj dilemi. Znao je da bi odlazak u Zagreb doveo u pitanje opstanak obitelji. Moja majka se na Rijeci nikada nije dobro osjećala, stalno je bila u strahu što bi bilo ako bi se ocu nešto dogodilo. Ronjenje je bio opasan posao, koji ne prašta napravljene greške, pogotovo za moga oca, vrlo lošeg vida, koji nije htio ići okulistu jer bi mu on sigurno zabranio roniti. Kao i sestra joj Blažinka, majka je ostala između Krapna i Sušaka. Moga oca ne bi mogla pratiti da je krenuo u Zagreb. On se trudio motivirati majku da se prilagodi gradskom životu, za što ona nije više bila u stanju. Jednom nas je sve poveo u HNK gledati dramsku baladu „Hasanaginicu“. Otac je znao ići na ples, najčešće u društvu Marije i Darinke, koje su mu asistirale kod ronjenja.

Sa mnom je redovito išao na drugoligaške utakmice Kvarnera na Omladinskom igralištu, koje je tada bilo posuto finom šljakom. Gostujuće momčadi bile su Napredak iz Kruševca, Mačva iz Šapca, Spartak iz Subotice, Bokelj iz Kotora, Velež iz Mostara, Odred iz Ljubljane, Branik iz Maribora i druge. Igralište je bilo stisnuto između stambenih zgrada, tako da je postojala samo jedna manja tribina na uzdužnoj sjevernoj strani igrališta; na južnoj strani bilo je svega nekoliko uzdužnih stepenica s kojih se stojeći gledalo igre. Odmah iza zapadnog gola bio je visoki betonski zid, a iza istočnoga svlačionice i klupske prostorije. Do centra bi prvo dotrčala gostujuća momčad: na čelu kapetan, za njim vratar i ostali. Okrenuli bi se prema tribini i tri puta viknuli: „Zdravo!” a onda i prema južnoj strani – isti pozdrav. Za njima je slijedio domaćin Kvarner, današnja Rijeka. Južna strana, na kojoj smo uvijek stajali, bila je samo ovalnim gredicama na stupovima (na koje smo bili naslonjeni) odvojena od aut linije. Igrače se gotovo moglo dodirnuti rukom. Pred glavnu bi se utakmicu održavale predigre; igrali bi regionalni klubovi ili juniori Kvarnera. Još i danas mogu izdiktirati imena ondašnjih igrača Kvarnera.

Jednom prilikom, dok smo gledali utakmicu, uz nas je stajala neka žena oko koje se moj otac trudio. U jednom trenutku obratio sam mu se: „Tata, kako...“ Odmah me prekinuo riječima: „Nisam ti ja tata, ja sam ti stric!” Pokvario sam mu planove. Otac je tada imao tek trideset i koju godinu.

Na Sušaku smo živjeli vrlo skromno. Otac je uvijek planirao dugoročno. Nakon što je odustao od partijske karijere, odlučio je sagraditi kuću u Maratuši. O tome nije razgovarao s nikim, osim s mamom. Štedjelo se za gradnju kuće; sjećam se da je bilo ušteđeno oko trideset tisuća dinara. Već tada je planirao da će, nakon povratka obitelji u Dalmaciju, promijeniti poduzeće, napustiti Vojno građevinsko poduzeće Primorje i prijeći u splitski Pomgrad, kako bi bio bliži obitelji. Srednjoročni mu je plan tada bio s Pomgradom ići u Latakiju, u Siriji, ili Assab, u Etiopiji. Kod Krapljana je bilo uvriježeno govoriti o „Abesiniji“, kako su je Talijani zvali nakon okupacije.

Spomenuta štednja najviše se osjetila u prehrani. Jelo se jednostavno i neraznovrsno. Mlijeko i kruh prodavali su se u našoj zgradi, na uglu prema ALGI. S nekom od kuhinjskih posuda išlo se u mljekaru, gdje bi, uvijek nasmijana, ljepotica Marica Lovrić, iz Preka na otoku Ugljanu, zagrabila kutljačom četvrt ili pola litre mlijeka iz 25-litrene aluminijske posude i prelila u donesenu posudu. Miris toga punomasnog mlijeka još mi je u nosu. Za doručak bih usupao puno kruha u mlijeko i jeo žlicom. Juhu smo jeli svaki dan. Mama je kupovala kosti na kojima bi bilo malo mesa i od toga napravila juhu. Vrlo rado sam jeo moždinu iz debljih kostiju. Mesar kod kojeg je kupovala meso, mislio je da imamo psa. Ponekad bi kupila i mesa, ali nikad prave pupe, nego uvijek nešto jeftino, tvrdo i žilavo, što ja nisam volio jesti. Ponekad bi se kupila riba, sitnija, jeftinija. Zimi se često jela pašta i fažol sa suhim svinjskim nogama. Kada bih nekad popodne došao doma gladan i izmoren od skakanja, trčanja i igre, a do večere je bilo daleko, uzeo bih štrucu kruha, narezao bih tri do pet feta, svaku na- mazao svinjskom mašću, posuo šećerom, sjeo za stol i počeo jesti, fetu za fetom. Jele su i moje oči.

Kao što sam već spomenuo, u našem stanu nije bilo centralnog grijanja. Kuhali smo i grijali se malom pećicom u kuhinji. Drva, zapravo daske za loženje, skupljao sam ja na Brajdici ili na gradilištu dviju većih stambenih kuća nedaleko od nas. Otac je skoro svaki dan donosio iz 3. Maja u crnoj tašni, kakvu sam i ja kupio u Parizu 1965., na mjeru ispilane drvene otpatke.

Bilo je ljeto kada je otac uzeo barkasu s ronilačkom opremom, pa je s Nikolicom dva dana ronio u luci istočno od lukobrana. Na dnu bi se našlo svašta, a najviše posuđa za jelo: tanjura, šalica, zdjela, čaša. Nešto od toga se i dan-danas može naći u kuhinji u Maratuši. Našao je i mnogo metalnih predmeta, koji su prodani na otpad. Na barkasi sam bio i ja, pomagao sam im koliko sam mogao. U jednom trenutku bili smo uz sam bok jednog teretnog broda, upravo ispod zahoda (kako se ubrzo dalo zaključiti). Netko je povukao vodu, i cijelo sranje padalo je s visine od pet-šest metara na prednji dio barkase, baš gdje sam bio ja. Štrcalo je na sve strane, polijevao sam barkasu morem da je očistim, a onda sam skočio u more da i sebe operem.

Moje obveze u obitelji bile su: cijepati i piliti sakupljene daske, slagati ih u drvarnicu (koja je bila uz šaht nad prozorom našega zahoda), donositi ih u stan, svim članovima obitelji očistiti, napatinati i izglancati cipele, redovito mijenjati koljer na špini u kuhinji (koji bih sam izrezao iz deblje gume), čistiti mokrom krpom podove u kuhinji, hodniku, zahodu i pred ulazom u stan, kao i mazati parket u spavaonici mašću i polirati ga. Išao sam i u manje kupovine, kada bi ustrebalo.

Nedugo nakon našeg dolaska na Sušak, jednog ranog jutra išao sam s ocem do jednog dućana u blizini velikog trga nasuprot Mrtvog kanala. Mene je ostavio da u redu čekam otvaranje kako bismo „na točkice” kupili nekakvo platno, a on je otišao raditi. Dućan je bio za radnike očeva poduzeća i obitelji vojnih osoba. Pred otvaranje je došla mater i kupila robu koju je trebala. Nije bilo mnogo ljudi koji su od ranog jutra čekali red. Meni je bilo strašno dosadno, pa sam na tračnicu tramvajske pruge koja je bila udaljena svega dvadesetak metara, položio jedan novčić i s nestrpljenjem čekao da prođe tramvaj preko njega da vidim rezultat. Bio je spljošten i ne više okrugao.