Str 109 Biž’mo, zaklat će nas za sapun!

„Biž’mo, zaklat će nas za sapun!”

U Velikoj Britaniji i Njemačkoj riječ postfaktisch 2016. godine bila je izabrana za „neriječ godine”. Umjesto da se ljudi orijentiraju i vjeruju činjenicama, faktima, oni vjeruju nekakvim glasinama, izmišljotinama, propagandi, nekakvim „rekla-kazala”. Postfaktisch je postojao već pedesetih godina dvadesetog vijeka, samo još nije bilo političara da takvo ponašanje iskoriste, definiraju odnosno svojim protivnicima predbace.

O čemu se zapravo radilo? Jednom nam je u posjet došla ujna Zorka iz Krapna. Ivanka i ja bili smo s njom na Korzu, u blizini Riječkog nebodera. Naišao je jedan gospodin i vidjevši ujnu u crnini, pretpostavio da je vjernica. Rekao joj je da ima jednu lijepu sliku Majke Božje i da će nam je pokazati. Prva kratka poprečna ulica i već smo bili u portunu zgrade u kojoj je on navodno stanovao. Ulaz u kuću bio je u polumraku, pa sam oklijevao na začelju penjući se sporo stepenicama. Rekao nam je da je slika na trećem ili četvrtom katu. Bili smo negdje između prvog i drugog kata, kada sam viknuo: „Biž’mo, zaklat će nas za sapun!” Munjevito sam se okrenuo i poletio niz stepenice, sestra za mnom, a za njom i naša ujna. Nismo došli do daha do našega stana. U ono vrijeme govorilo se u krugu nas Krapljana u Rijeci da nestaju djeca i da od njih prave sapun. Taj strah bio je stalno u meni, zato nisam nikada ulazio u dio grada iza tornja sa satom na Korzu. Svaku večer prije spavanja gledao sam pod postelje da nije slučajno neki zlikov sakriven i da nas ne ubije.

Nedjeljom dopodne često sam išao u luku. Lagana šetnja počela bi pred velebnom zgradom Jadrolinije pa bih krenuo prema istoku, sve uz rivu, gledajući što se događa. Na suprotnoj strani, uz lukobran, bio je privezan jedan manji suhi dok koji je bio dio ondašnjeg novoosnovanog poduzeća Viktor Lenac (danas veliki remontni zavod u Martinšćici). Do palača na istočnoj strani, u lukobranom zatvorenom dijelu luke rijetko bi kada bili privezani veći teretni brodovi. Malo dalje prema istoku i Mrtvom kanalu bilo je mjesta za dva do tri teretna broda, koji su ukrcavali ili iskrcavali tovar. Sve je bilo otvoreno, nikome pristup nije bio zabranjen, moglo se doći do samih brodova – danas nezamislivo! Brodovi su na pramcu i krmi bili privezani debelim konopima. Ti konopi kao da su bili provučeni kroz velike limene „tanjure” s velikom rupom u sredini. Konveksna strana tanjura bila je okrenuta prema brodu. U početku mi je to izgledalo čudno jer nisam znao čemu ti „tanjuri” služe. Netko mi je objasnio da se time htjelo spriječiti da miševi i štakori po konopima dospiju na brod. Tada na tom dijelu luke nije bilo lučkih dizalica. Brodske, tada još jednostavne dizalice tovarile bi i istovarivale robu, koja bi bila na paletama ili u mreži pletenoj od debljeg konopa. Takav način rada zahtijevao je mnogo ruku, pa je puno nekvalificiranih radnika bilo zaposleno. Nogometni klub Lučki radnik igrao je tada u Primorsko-goranskoj ligi. Brodovi su bili stari, građeni čak i prije Prvog svjetskog rata.